Teško je u jednom tekstu pobrojati sva postignuća prof. dr. sc. Mije Bergovca (80)
U Hrvatskoj, regiji i svijetu cijenjeni kardiolog emeritus je član Europskoga i Američkoga kardiološkog društva, redoviti profesor u trajnom zvanju na Medicinskom fakultetu te Stomatološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Zmaj Hodošanski od Međimurja Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja”, dobitnik mnogobrojnih nagrada…
Počasni građanin Općine Donji Kraljevec i dobitnik Nagrade Zrinski Međimurske županje rođen je u Hodošanu 1945. godine. Kaže da Međimurje u njemu stvara razne asocijacije.
– Kao predsjednik Zavičajnog društva Međimurje u Zagrebu u tri mandata sa suradnicima sam organizirao mnogobrojna kulturna događanja. Često sam govorio da glazba za mene nije hobi, već paralelna životna aktivnost.
Počelo je u najranijem djetinjstvu kada sam naučivši neke pjesmice od bake Julijane hodao k susjedima i njima pjevao, dobivši za nagradu jabuku ili jaje. Kada sam, mnogo kasnije, naučio note, baka je pjevala, a ja zapisivao pjesme. Kad sam tražio da ponovo otpjeva istu pjesmu, učinila je to, no uvijek ponešto drukčije. To sam joj prigovorio, a ona mi je rekla: „Ti si bar školani čovek! Pa kaj ne znaš da se jedna pesem nemre nigdar jednako otpopevati.“ Tu istinu sam mnogo kasnije spoznao i kod velikih glazbenika – podijelio je s nama gospodin Bergovec kojemu je učiteljica glazbe u školi u Čakovcu bila, kako kaže, legendarna gospođa Weber, dok je tamburaški orkestar vodio nastavnik Andrija Šoštar.
– On me stavio da sviram brač III, koji nema gotovo nikakvu melodiju, zbog čega sam bio nesretan jer sam želio svirati bisernicu koja svira glavnu melodiju. Trideset godina kasnije „osvetio“ sam mu se; poznati profesor glazbe Rudolf Matz sastavio je muški zbor od svojih bivših učenika, a mene je postavio da njima dirigiram na nastupu u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu. Među njima je bio i Šoštar koji me, naravno, nije prepoznao kao svog učenika iz Čakovca. Ja sam ga na probi prije nastupa prozvao rekavši mu da nešto krivo pjeva i da treba ponoviti dionicu. On se pobunio, a tada sam mu prišao i zagrlivši ga zahvalio za početke svoga glazbenog djelovanja – prisjeća se dr. Bergovec, koji je glasovir i elemente harmonije te zborsko pjevanje počeo učiti u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu.
– Kao student medicine vodio sam zbor crkve sv. Josipa u Zagrebu. Jednom prigodom Matz nas je čuo i pozvao me da se pridružim Zagrebačkim liječnicima pjevačima. Godinu dana kasnije od njega sam preuzeo dirigentsku palicu. Dirigrao sam im na više od 350 koncerata u 35 godina, snimio nekoliko nosača zvuka, među njima i Hrvatske narodne pjesme iz Međimurja u zborskoj obradi Anđelka Klobučara – kaže Međimurac sa zagrebačkom adresom.
Objašnjava da se u drugoj polovici 60-ih godina u Hrvatskoj, po uzoru na The Beatlese, The Rolling Stonese i druge, pojavljuju sastavi koji su u nazivu redovito imali oznaku „vokalno-instrumentalnog sastava”. U području popularne duhovne glazbe u to vrijeme su popularni pojedinci kao što su Aimé Duval, Kaplan Flury, Sœur Sourire…
– Kao četvorka studenata Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, došli smo na ideju da i mi osnujemo VIS. Svirao sam orgulje i solo-gitaru, Mijo Gabrić je bubnjao, dok je Mato Dukić bio na bas gitari, a Valent Bogadi na ritam gitari. To je u području duhovne glazbe bila jedinstvena pojava, a usudim se reći da smo bili prvi kršćanski rock bend u Jugoslaviji.
Na početku smo izvodili pjesme spomenutih izvođača koje smo prepjevali na hrvatski jezik i sami pisali aranžmane za sastav koji smo nazvali VIS Žeteoci. Izvodili smo i nekoliko negro spirituala, a imali smo i nešto vlastitih skladbi – nabraja gospodin Bergovec. Kao Žeteoci nastupali su u manjim dvoranama, no zbog zabrana crkvenih poglavara nikako nisu smjeli nastupati u crkvama. Državne vlasti nisu im dopuštale da sviraju u javnim prostorima i dvoranama.
– Uspjeli smo organizirati dva koncerta u Zagrebu, jedan u dvorani Iskra, a drugi u dvorani Studentskog centra. Ulaznice su planule na dan najave – dodaje dr. Bergovec. Koncerte su održavali u okolici crkava, bilo je sasvim uobičajeno da „pozornica“ bude traktorska prikolica!
– Početkom 1967. započeli smo dobivati pozive iz inozemstva. Tako smo u mnogo navrata nastupali u Austriji, Italiji, Švicarskoj, Njemačkoj, a dvije turneje imali smo i po SAD-u i Kanadi. Prvu svoju longplejku naziva „To nije tajna“ snimili smo 1967. godine u studiju Jugotona u Zagrebu. Producent nam je bio Pero Gotovac. Prema tvrdnji Želimira Babogredca, direktora Croatije Recordsa, bila je to prva longplejka snimljena u tadašnjoj državi uopće, nekoliko mjeseci prije debitantskog albuma Grupe 220. Drugo izdanje ploče Žetalaca izašlo je 1969. – naglašava gospodin Bergovec. Godine 1968. započele su pripreme za Marijanski kongres u Mariji Bistrici. Žeteocima je pala na pamet ideja da se za taj događaj sklada nova pjesma posvećena Mariji.
– Arsen Dedić i Gabi Novak u svoj dom u Gundulićevoj u Zagrebu primili su Miju Gabrića i mene. Iznijeli smo im molbu za pjesmu s temom Majke Božje, a Arsen je odmah prihvatio ideju.
Uskoro je napisao tekst i glazbu za pjesmu „Majka Marija“ za Žeteoce i manji orkestralni sastav. Poznati hrvatski teolog Bonaventura Duda rekao je da je Dedićeva pjesma jedna od najljepših pjesama Majci Božjoj napisana u hrvatskoj duhovnoj literaturi – ponosan je poznati liječnik. Posljednji nastup Žeteoci su održali na Marijanskom kongresu u Mariji Bistrici u kolovozu 1970. godine pred oko 200 tisuća hodočasnika.
*Preuzeto iz lista Međimurje br. 3675
