Niotkuda, zlejal se dežđ u Hlapičini. S obližnjeg polja na biciklu žustro pedalira gospođa Irma Špoljarić, brzinom koja bi posramila i sudionika Tour de Francea
Ulijeće u dvorište i brzo otvara lesu. Za njom u traktoru polako dolazi njezin suprug Drago vozeći u prikolici tikve.
– Imamo parcelu na kojoj sadimo tikve za svinje, a proizvodimo i bučino ulje, za vlastitu potrošnju, objašnjava.
Tikve ručno čisti gospođa Irma. Nije to teško, dok još mogu, kažu. Ljetos je, osim golica, hokkaido i muškatne tikve, izraslo i podosta ukrasnih tikvi. Vjerojatno iz sjemena koje je ostalo u kompostu. Kao i mnogi umirovljenici koji žive na selu, ni ovaj par u mirovini ne miruje.
Poljoprivredom se bave kako bi mogli uživati u domaćoj hrani, ali na taj način i uštedjeti koji euro, no strahuju što će biti kada više ne budu mogli raditi. Sve je više takvih primjera u Hlapičini, a i šire. U prigradskim naseljima je mnoštvo praznih, ruševnih kuća, kao i kuća na prodaju, dok su ispred onih uređenih parkirani automobili stranih registracija čiji su vlasnici vikendaši ili ljudi koji rade u inozemstvu. Oni se sigurno neće baviti poljoprivredom. Život se u prigradskim naseljima nepovratno mijenja. Održavaju ga tek starosjedioci koji se još sjećaju prošlih, kako kažu, boljih vremena.
*Preuzeto iz lista Međimurje br. 3674
