Posjetili smo jedan od rijetkih vinograda u Donjem Međimurju - Vladimir Hajdinjak i Antun Benko iz Donje Dubrave ispričali su nam priču o Dobravskim goricama
Nakon prelaska preko Vidovskog mosta u Donjem Međimurju, spustili smo se lijevo prema starom toku Drave, niže od nasipa po malom šljunčanom putu i vozili uzduž šumarka iz kojeg su provirivale improvizirane vikendice i kleti. Nakon nekoliko metara, naišli smo na na raskrižje s putokazom pričvršćenim na drvo.
Dublje u šumarak
Na putokazu su bila rukom ispisana slova “Đurenko Strase”, a znak je usmjeravao dublje u šumarak, na uređeni poljski put kojim voze samo vlasnici parcelica koje se skrivaju u zelenilu.
Prošli smo pokraj malenih kleti, nedovršenih vikendica, zapuštenih vinograda i vrtova sa žutim klinčićima, kako bi na kraju puta stigli do stare, ali očuvane vikendice s promatračnicom na kojoj je velikim slovima pisalo “SVETI VID”.
Tamo nas je čekao vlasnik vikendice i vinograda, Vlado Hajdinjak Hajko iz Donje Dubrave te njegov prijatelj Antun Benko, također iz istog naselja.
Bila je subota ujutro, 6. rujna, a mi smo nadobudno očekivali berače grožđa. No jutarnja grmljavina i jesenska kiša odgodili su berbu za podne.
Ipak, upustili smo se u ugodan razgovor o Dobravskim goricama i zaboravljenim vremenima s našim Dobravčanima.
Mrtvička i Đurenko Straße
“Ovaj sam vinograd naslijedio od svog oca, Đure Hajdinjaka, zvanog Đurenko. Po njemu je i put koji vodi do našeg vinograda dobio svoj neslužbeni naziv – Đurenko Straße.
Moj tata je radio u Njemačkoj pa je zato naziv ulice na njemačkom. Onaj putokaz koji ste vidjeli na raskrižju, to je naš prijatelj iz Kotoribe pisao rukom, a ovaj zeleni znak kod vikendice dali smo raditi u Münchenu, po uzoru na njemačke natpise za ulice”, započeo je priču Vladimir Hajdinjak, nasljednik gorica u području kraj starog toka rijeke Drave, a koje se zove Mrtvička.
“Tata je tu među prvima napravio gorice, uz njega je bio i gospodin Lazi iz Kotoribe, kojeg smo od milja zvali ‘Lazi Krvopija’ jer je u ambulanti ljudima vadio krv. Kasnije je svoje gorice podiglo još dosta ljudi iz našeg kraja.
Moj tata je obrađivao te gorice dokle god je mogao, a kada je preminuo, pojavilo se pitanje hoćemo li ih prodati ili ne. Naravno da nismo prodali.
Inače, ja tu nikada ocu nisam pomagao, niti sam volio gorice. No nakon njegove smrti nisam se mogao rastati od njih. I sada ih već 12 godina obrađujem. Mejaši su me naučili kako se brine za vinovu lozu i sad mi je lijepo u vinogradu.
Radim u Ljubljani, no svakog vikenda dolazim doma. Prvo dođem pogledati gorice, a onda odem doma ženi”, opisao nam je Hajdinjak povijest Đurenkovih goric.
Noha, tudum, direktor i šmarnica
Kada smo upitali Hajdinjaka i Benka koja se sorta grožđa uzgaja u Dobravskim goricama, u isti su nam glas odgovorili – noha ili tudum, odnosno direktor (kratica za direktno rodeći hibrid).
To je hibridna vrsta bijele loze nastala križanjem američkih loza Vitis lambrusca i Vitis riparia. Uglavnom je zastupljena u sjeverozapadnim dijelovima Hrvatske.
Antun Benko, čija je obitelj generacijama uzgajala vinovu lozu na posjedima u Mađarskoj i Podravini, na dijelu zvanom Orešec, otkrio nam je više o nohi i zašto uspijeva u Donjem Međimurju.
“Druga sorta ne može ovdje rasti zbog pješčanog i šljunčanog tla. Naime, noha ima površinsko korijenje pa joj ova dravska zemlja odgovara jer ne širi svoje korijenje dublje u sloj šljunka. A druge sorte puštaju korijenje dublje pa se suše. Ako slučajno koja uspije, prinos nije tako dobar kao kod nohe. Zato je za ovo naše područje najbolji tudum.”
Vinograd Vlade Hajdinjaka ima 11 redova koji daju 450 litara vina. No, nije sve za osobnu upotrebu. To vino na poklon nosi i svojim prijateljima te kolegama u Sloveniju.
“Donio sam svoje vino i rekao – ‘Dečki, probajte i pogodite koje je to vino!’ Kako vino fino miriše i jako je pitko, nabrajali su tamo neka ‘luksuzna’ imena. A onda sam im rekao da je to tudum. Nisu mi vjerovali da su pili šmarnicu, kako Slovenci zovu tu sortu”, kroz smijeh nam je ispričao nasljednik Đurenkovog vinograda.
Traditio rediviva
Prije petnaestak godina Mrtvička je brojala na desetke vinogradara, no danas ih je tek šest aktivnih. Neki su se vinogradi iskrčili, a neki zapustili nakon smrti vlasnika – a na nekima se umjesto vinove loze sada sadi cvijeće.
Kako bi druženje i tradiciju uzgoja vinove loze kraj Drave sačuvao od zaborava, Antun Benko prije nekoliko je godina došao na ideju organizacije važnih vinogradarskih praznika i popratnih druženja u Mrtvički – Martinje, Vincekovo i Bartolovo.
“Htjeli smo se malo podružiti i ponovno oživjeti tradiciju. Za Bartolovo smo čak i klopoteca nabavili, a posjetitelja na našim feštama je sve više i više. Jednom su do nas za Vincekovo svratili gosti iz Brezja, iz Gornjeg Međimurja. Nekako su saznali da je tu kod nas fešta i odlučili pogledati kaj mi u donjem kraju delamo.
Isprva nas je bilo malo sram, ipak su naše gorice skromne u usporedbi s onima iz Gornjeg Međimurja, no kad su probali vino i zapjevali s nama, odmah smo se sprijateljili. Sad će nam opet doći”, priča Benko, a Hajdinjak se nadovezuje:
“Svake godine imamo nešto novo – obnovili smo stari zdenac, nabavili smo klopotec, sada imamo u planu napraviti čigu, mehanizam za grabljenje vode iz zdenca, osnovali smo i glazbeni sastav, Mrtvička bend.
Naš entuzijazam se zarazno širi pa nam sada u goste dolaze i Podravci i drugi Međimurci, a nadam se da će uskoro i moji slovenski kolege doći ovamo!”
Vino i voda
Za kraj smo pitali kako su grozdovi preživjeli ovogodišnju sušu. “Ova godina je bila dobra, dobar je prinos, no Drava je sve niža, a time i podzemne vode. Hidrocentrala nam uzima puno vode pa se puno toga ovdje i suši. Još malo pa ćemo ostati bez vode… ali bez vina ne!”, kroz smijeh tvrdi Hajdinjak.
Natpis “SVETI VID” na vikendici ipak svjedoči o nepredvidivosti rijeke Drave. Naime, s vremena na vrijeme, svakih nekoliko godina, Drava nabuja i poplavi Mrtvičku, a time i gorice.
A kako se nekada Sveti Vid, inače zaštitnik vida i očiju, zazivao i prilikom kakvog nevremena, tuče, grmljavine i poplava, njegovo se ime ispisivalo na objektima koje se htjelo zaštititi.
Da je stari Đurenko učinio dobru stvar, svjedoči i činjenica da vikendica, ali i vinograd, usprkos poplavama i nanosima smeća koje je rijeka ostavila, i dalje stoje i uspijevaju.
“Ovo je moja ostavština i ja za nju brinem s uživancijom. Neki kažu da sam rob goricama jer je uvijek ima puno posla oko košnje, orezivanja, sad i obnavljam stare loze…
No ja nisam rob. Svakog vikenda jedva čekam doći ovamo jer tu je moj mir, pa makar i na nekoliko sati”, zaključuje Vlado Hajdinjak.
