I danas je uvjerena da je izmaglica koju je ugledala kao djevojčica bila njezin anđeo čuvar
Ono što je na prvu izgledalo kao redovno čišćenje okućnice ispalo je nešto sasvim drugo.
– Čistim od natepanja. Unuka mi se udaje, sa smiješkom nam je otkrila 74-godišnja Đurđa Hemar na koju smo prošli tjedan naišli s grabljama u ruci ispred njezine kuće u samome srcu Cirkovljana, na Trgu svetog Lovre, iza crkve.
U brak će, nastavila je ponosna baka, stupiti njena Melisa i odabranik Melisinog srca Dino Škiljo iz Podbresta. Njega osim Melise uz Cirkovljan veže još jedna ljubav. Ona prema nogometu. Dino je naime igrač Nogometnog kluba Naprijed pa brojnog društva na natepanju nije nedostajalo – od njegovih suigrača do prijatelja iz Podbresta.
Našu sugovornicu upitali smo što misli o običaju natepanja. Ne protivi mu se. Već je dugo udovica, no i njoj su natepali, ali puno skromnije. Tek nešto perja i kukuruzinja. Danas se, konstatira, dobrano pretjeruje, a iznimka pritom nije bilo ni natepanje za njezinu unuku. Ipak, ne zamjera.
– Neka se mladi vesele, kaže. Neko je vrijeme nabrajala što su sve na kamionu dovezli na grunt, a uslijedila je, naravno, zabava do sitnih sati.
I pokojni suprug i gospođa Đurđa rodom su iz Cirkovljana.
– Moja domovina bila vam je tu malo dalje. U Zdencima, pokazuje rukom niz istoimenu ulicu koja se spaja na trg. Od priče o natepanju brzo smo zaplovili u povijest. Pogled na dvorište obitelji Hemar plijeni, premda derutna, vrlo lijepa starinska kuća koja se nalazi pokraj one u kojoj danas žive.
– Na ovom gruntu sam 57 let. Tu je živjela svekrva koja je bila rođena 1922. godine. Znači, već onda je kuća tu bila. Mislim da je sagrađena krajem, a možda još i sredinom 19. stoljeća. Znam tek da su u njoj nekada davno živjele dvije Mađarice koje su kasnije odselile u svoju domovinu, govori. Đurđa je gotovo četiri desetljeća radila u Austriji u hotelijersko-ugostiteljskoj branši gdje je napredovala od servirke do šefice i mentorice mlađim kolegama. Težak rad je međutim ostavio i posljedice na zdravlje.
Preboljela je tumor. U Austriji je često radila po 18 sati dnevno, ne toliko rijetko i 24 sata u komadu, a rekord joj je, ističe, 36 sati – uz tek sat pauze. Opet se vraća u djetinjstvo… Majka gospođe Đurđe bila je rodom iz Gorskog kotara. Otac, Cirkovljančan, radio je kao željezničar. Par se upoznao u Gorskom kotaru gdje je otac bio željezničarskim poslom. Ljubav je planula na prvi pogled….
Krvave noge i pijavice
Mjesto radnje opet je Cirkovljan, a vrijeme druga polovica 20. stoljeća.
– Dok sam bila mala, ovaj danas moderni trg bio je travnjak kroz koji su prolazila dva kanala ili potoka. Jedan je išao prema mojoj ulici, Zdencima, i cijeli taj dio sela je bio poplavljen dok su padale kiše. Prostor na kojem se danas nalazi igralište NK-a Naprijed bio je velika bara okružena šikarjem i šumom. Zvala se Lenišče. U ta vremena vladalo je veliko siromaštvo.
U obitelji nas je bilo četvero djece. Nerijetko smo bili i gladni, doslovno bez šnite kruha. Na toj bari su obitavale guske i patke. Kao djeca smo tamo odlazili po njihova jaja koja su bila u gnijezdima savijenima uz vodu i na samoj vodi. Zato je, da bi se došlo do plijena, trebalo zagaziti u vodu. Onda nije bilo puno smeća u prirodi, ali u vodi bi se našla pokoja staklena boca.
Mnogo puta smo se porezali i dolazili doma krvavih nogu. Drugi problem bile su pijavice. Kući bismo se vraćali s jajima koje smo onda jeli, ali i puni pijavica na nogama. Šuma je pak obilovala svakakvim zmijama. Nestašniji dečki primili bi ih i podigli u zrak pa onda nas curice plašili. Bila su to i teška, ali i lijepa vremena, konstatira sa sjetom pa nastavlja:
– Posebna je priča kuća uz Dravu, tu malo izvan mjesta, u kojoj je živjela moja teta i u kojoj sam provodila ljetne praznike. Imali su četiri krave. Ni dandanas ne zaboravljam okus i slatkoću mlijeka kakvog su te kravice davale. Teta bi mi to procijedila, pa ona fina pjena… To mlijeko nam je odmah bila i hrana. Današnje mlijeko ne pijem, da ne kažem da ga ne mogu vidjeti. Jednostavno mi ne odgovara. Uz ono mlijeko savršeno je pasala još i šnita kuruznoga kruha, a sjećam se i prefinog sira – ličenca, govori Đurđa.
Hajmo spat, Božeka zvat
No od bezbrižnih dana kod tete, jedan, ne toliko bezbrižan, osobito joj se urezao u pamćenje. Imala je šest godina.
– Te je večeri, kak je to radila i svaki dan, teta odnesla mlijeko u mljekaru u selo. Valjda sam zaboravila gdje bi teta mogla biti pa sam panično i uz plač, shvativši da sam sama, počela vikati: Teta, teta de si! Teta javi se! Kako ju nisam pronašla, krenula sam sama u Cirkovljan. Bosa. Po putu su prolazile svakakve životinjice, a sve uz zvučnu kulisu kreketanja žaba. Počelo se mračiti i bilo me sve više strah. U sebi sam rekla: Jaj anđelek čuvarek! Jaj dej me peljaj.
Nedugo zatim iznad jednoga grma ugledala sam belu tenju (sjenu, izmaglicu op.nov.). I dalje sam plakala nakon što sam i shvatila da me ta bela tenja prati i pratila me sve do sela. Na kraju sam pronašla tetu. Svima sam pričala da je ta tenja bila moj anđeo čuvar. Nema veze što mi nisu vjerovali, ponovno sa smiješkom prepričava Đurđa. Njezini stariji naučili su ju tada i molitvi koju moli i dandanas: Hajmo spat, Božeka zvat.
Na on kraj svetli raj. De Marija počivle sinka zivle. Sinko moj, ali spiš, al glediš. Niti spim, nit gledim. Za preminoče dušice skrbim. Zdravo leči, zdravo stati, ocu Bogu folu dati. Pevec zapopevle, Marija zadremle. Gori stani Marija. Sinka so ti vlovili hudi ljudi.
Na križ so ga raspeli. Angeli so doletejli, so krvčico pobrali, f keleh nametali. Jezošek je govoriv – što bo ovo molitvico voliu, sako večer, sako jutro, pred njim bi bil pekel zaprti, nebo otprto, ves dvor nebeski. Amen. Nikad neću zaboraviti tu molitvu. Majčica mi je govorila moli to, boš mela srečo v životo. Ja sam uzvraćala: Nemamo niti kruha. De bom ja kaj mela! Na kraju je ipak ispalo onako kako je majčica govorila, zaključuje osebujna Đurđa Hemar.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3671
