Život bez kruha bio bi nemoguć, a bez umjetnosti dosadan, kaže se
Iz toga proizlazi da je idealna kombinacija raditi umjetnost. Jedan od onih koji žive od umjetnosti koju rade je Miljenko Kranjčec iz Hodošana, samouki kipar i drvorezbar.
Još kao dječak bio je kreativan i volio je izrađivati stvari rukama, pogotovo nakon što je upoznao majstora rezbarija i kod njega izučio zanat. Radio je kao keramičar, na građevini, u tvrtkama, ali je uvijek održavao svoj hobi u radionici pokraj kuće.
Profesionalno bavljenje drvorezbarijom počelo je prvim angažmanima za crkvu, a tijekom godina ukrasio je mnoge inventare za katedrale, crkve i kapelice diljem Hrvatske i Međimurja. U tim poslovima surađuje s varaždinskom restauratoricom i akademskom slikaricom Snježanom Inkret.
Miljenko se tijekom godina profesionalno usavršavao radom i usput dodatno educirao kod kipara Josipa Grgevčića te slikara Ivana Lovrekovića.
– Od ideje do realizacije dug je put. Prvo napravim nacrte, a onda počinje raditi. Ponekad to traje i više mjeseci. Inspiracija mi dolazi u valovima pa sam neke projekte započeo i nisam ih uspio dovršiti zbog naručenih poslova, no oni u radionici čekaju svoj red, kaže Miljenko.
Veliku podršku u radu daje mu supruga Slavica, rođena Torčuščonka, koju je upoznao slučajno, na autobusnoj stanici u Čakovcu.
– Sjećam se toga dana. Padala je kiša, a ona je imala kišobran pa sam joj prišao. Odmah sam znao, isto kao što sam znao da se želim baviti rezbarijama. Ona je moja druga najveća ljubav u životu, smije se Miljenko, a i Slavica.
Kako je njegov rad usko povezan s religijom, Miljenko voli razmišljati i o duhovnosti te smislu života. Vjerujem u ljude, dobrotu i u to da duše nekuda putuju na kraju života, kaže. U životu ima teških perioda, ali to tako treba biti, ne bismo znali cijeniti ono dobro da nam je stalno lako, kaže Miljenko.
*Preuzeto iz lista Međimurje br. 3668
