Josip Bogdan odrastao je u malom selu Merhatovec gdje je kao dijete čuvao krave i promatrao nebo prekriveno žućkastim linijama i malim crnim i šarenim točkicama, od aviona do padobranaca
Od malena je maštao: „Kad bih to bio ja…”. Rodio se u Zebancu zbog tadašnjeg težeg načina putovanja do bolnice, a njegovo je djetinjstvo bilo ispunjeno pogledima na prirodu i željom za letenje.
Svoj interes za zrakoplovstvo uspio je prenijeti i na oca koji ga je podržao. Na kraju sedmoga razreda otišao je u Čakovec radi upisa u Vojni odsjek, u osmome razredu poslan je na liječničke preglede u Bjelovar i na sedmodnevni pregled u Zemun.
Upisao je Zrakoplovnu gimnaziju u Mostaru, a potom i Vojnu akademiju u Zadru koju je završio u Puli. Prva godina na akademiji bila je najteža, mnogo teorije bez prakse, ali čim su na drugoj godini počeli letjeti, sve je postalo lakše.
Po završetku školovanja desetak je godina radio kao pilot u bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji, a 1991. godine prešao je u Hrvatsku vojsku, u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.
Josip vjeruje u važnost vojnoga roka smatrajući da dijete koje ode u vojsku postaje zrelija osoba. Drži kako je obrana domovine obaveza svih nas, iako ne mora svatko biti na prvoj liniji – važne su i pozadinske službe bez kojih društvo ne može funkcionirati. Prisjeća se kako je 1973. godine na pregled u Zemun otišlo oko deset i pol tisuća kandidata, a za gimnaziju ih je izabrano manje od 200. Tada je selekcija bila stroga i kvalitetnija jer je zainteresiranih bilo mnogo. Danas, kaže, ima manje zainteresiranih, a velik je problem kod selekcije i sluh:
– Danas se dijete ni ne rodi, a već ima slušalice u ušima. To jako oštećuje uši i kasnije je sluh problematičan. U zrakoplovstvu treba sve raditi 100 posto, od sluha do srca, upozorava Josip. Svake godine liječnički pregledi su se ponavljali, ali prvi je bio najstroži.
Posao vojnoga pilota nije određen fiksnom satnicom i u mnogome, osim o trenutnim potrebama i zaduženjima, ovisi o vremenskim uvjetima. Magla, posebice pri polijetanju i slijetanju, predstavlja problem jer smanjuje vidljivost. Josip ističe kako su i obiteljski odnosi ponekad bili teški zbog nepredvidivih obveza, a najveći teret zato su nosile žene i majke. Standardni dan pilota započinjao je kavom, zatim posebnim „letačkim doručkom” s čokoladom i mlijekom, neophodnim za njihovu ishranu. Slijedio je liječnički pregled, uključujući mjerenje tlaka i pulsa, te procjenu općega stanja. Ako se pilot nije osjećao dobro, toga dana nije letio.
Pripreme prije leta uključivale su analize meteoroloških uvjeta i koordinaciju sa službama poput vatrogasaca i medicinske službe. Najiskusniji pilot obavio je izviđanje rute prije nego što bi ostatak posade poletio. Poslije leta svi su analizirali tijek i detalje leta kako bi unaprijedili sigurnost i učinkovitost.
Iako Josip nije imao ozbiljnijih problema, prisjetio se jedne situacije kada je zbog jedne neispravne žaruljice bio prisiljen sletjeti. Tijekom leta Jastrebom iznad Gorskog kotara zasvijetlila je lampica za požar koji je najopasnija stvar u avionu budući da može doći do eksplozije. U takvim je situacijama potrebno ostati hladnokrvan, a ne paničariti.
Josip je u kabini provjerio stanje aviona i odlučio je sletjeti. Pri slijetanju su ga dočekali vatrogasci i hitne službe, a nakon provjere tehničari su javili kako se radilo o nepravilnom radu sijalice za požar te prave opasnosti zapravo i nije bilo. Josip naglašava kako pilot zapravo nikada ne leti sam, u pozadini je uvijek tim od tridesetak ljudi. Vatrogasci, medicinska služba, meteorolozi, kontrolori leta i tehničko osoblje koje održava avione. Svi zajedno stvaraju sigurno okruženje za let.
Josip je uvijek otvoren za razgovor s mladim ljudima koji sanjaju o karijeri pilota. Kaže da, iako lete i žene, njih ipak nema na brzim avionima zbog velikoga opterećenja na žensko tijelo, a ne zato što one to ne bi htjele ili znale.
Najveći izazov za kandidate uvijek je bio strogi medicinski pregled i strah od neuspjeha. Za posao pilota ključne su sposobnosti poput izvrsnog zdravlja, tehničkog znanja i vještina snalaženja u prostoru. Mnogi od tih talenata su urođeni, no potrebno ih je usavršavati upornim radom i praksom. Zapravo, sve je moguće ako se uloži dovoljno truda jer da je nemoguće – nitko to ne bi ni radio.
Josipov odlazak u mirovinu bio je specifičan. Nakon prestanka rata trebalo je smanjivati broj ljudi u uniformi, odnosno pod oružjem. Trebali su ljude koji će raditi u poljoprivredi i u drugim sektorima i velik njih je otišao u mirovinu. Kod pilota je to bilo malo složenije jer je školovanje za njih puno duže od ostalih zanimanja. Pilot negdje s 25 godina završi svoje školovanje, a nakon toga slijedi još skupljanje iskustva i tek između tridesete i četrdesete godine piloti daju svoj maksimum.
Josip sa suprugom Draženkom živi na više lokacija jer, kako sam kaže, ostala je navika biti cijelo vrijeme u pokretu pa na jednome mjestu može ostati otprilike tri tjedna. Imaju kćer, sina i dva unuka s kojima uvijek vole provoditi vrijeme.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3667
