Za stolom u njegovoj poznatoj kušaonici bili su Bojan Posel iz Gornje Dubrave
Gazda Edo je legenda, u Iran je ‘vozio špediciju’ još za vladavine posljednjeg perzijskog šaha!
Uvijek mi je bilo čudno kako uz vino iz ovog vrča “sfali” mineralne vode. I onda sam jednom izmjerio koliko u njega stane i shvatio da nije od litre nego od litre i pol! To ti je, prođeš pola svijeta, a prevari te vrč. Pijte, nema još puno, nakon berbe u jesen 2024. sam sve “hitil vum” – tako je zborio Andrija Zadravec iz Svetog Urbana posljednjeg dana lipnja 2025. godine.
Za stolom u njegovoj poznatoj kušaonici bili su Bojan Posel iz Gornje Dubrave, koji pokraj ima vikendicu te, naravno, žedni predstavnik redakcije lista Međimurje. Bilo je nevjerojatno vruće, u ustima kao da je vapno…
Andriju Zadravca nitko ne naziva Andrija, čitav ga život zovu Edo. A za uži krug, koji je u biti vrlo širok, on je Doktor. Doktor vina, kažu. Njegov je dom na vrhu Stanetinskog brega u Svetom Urbanu. Elitni je to položaj s pogledom na zapad i prostranstva Štajerske.
Ovdje su ponajbolje vinorodne terase Međimurja, uz savršen nagib terena i osunčanost, no snašla ih je pošast koja uzima danak.
Još jedna posljednja:
– Udarila je bolest, žutica, moral sam izvaditi trsove, svi ih vade. I Bojan je izvadio ove na Stanetinskom bregu. Sve sam bacio van nakon berbe. Bilo je loše, od 1.200 trseva dobio bih 900 litara. Imao sam zeleni silvanac, rajnski rizling i šipon, za mješavinu. Zasadio sam i graševinu, kao ona je otporna… No nju je, trogodišnju, još jače udarilo. Ali neka bude, dosta sam se “nadelal”, napravio sam milijune kilometara – priča nam gazda Edo točeći još jednu zadnju.
Rođen je ovdje, na Stanetinskom bregu, a prepoznatljiv brk je na njemu od rođenja, kaže. Ovdje je njegova baza, mjesto gdje bi se uvijek vratio i s kojega se ne da. A što je radio za radnog vijeka?
– Vozio sam špediciju. Nakon škole za prometnog tehničara bio sam u GK-u. Na Igman sam vozio željezo i cement, a natrag ugljen. A onda sam radio za austrijsku tvrtku i vozio za Irak, Iran, Rusiju… Put do Irana i natrag, s istovarima i carinama, trajao je mjesec dana – prisjeća se i toči još jednu posljednju.
Pazite sad ovo – u Iranu je bio još u vrijeme kad je njime vladao posljednji perzijski šah! Ne vjerujete? Put ga je u Perziju, danas Iran, naveo sredinom 70-ih. Bile su to posljednje godine vladavine posljednjeg šaha, tj. kralja Reze Pahlavija. Svrgnut je krajem desetljeća te je ustrojena današnja Islamska Republika Iran.
Konvoj i voki-toki
– Bila je prava avantura doći do Irana. Posebno pamtim kako je usput trebalo turske policajce podmititi kutijom cigareta. Vozili smo u konvoju, nas šest – sedam, komunicirali voki-tokijima. A najviše sam vozio za Rusiju. Tamo mi je i bilo najljepše, strašno jeftino. Jedino je jako zima bilo. Danas se ne može tamo, pratim sve što se događa u Rusiji i Iranu. A naravno, pratim i lokalno i čitam list Međimurje – ispričao nam je priču 75-godišnji Andrija Zadravec.
U biti je ovo dio priče koji je prikladan za međimurske mame, trudnice i nejačad jer prošao je gazda Edo sito i rešeto, avanture svake vrste; no to ostaje u goricama! Dodajmo još kako je 1991. otišao u rat te je deset godina bio u Hrvatskoj vojsci. Odlikovan je spomenicom Domovinskog rata.
I za kraj, pitanje svih pitanja je što će se piti u nadolazećem razdoblju. Domaćin nam je za kraj pozirao kod jednog jedinog trseka kojeg je ostavio na nekad vinorodnoj padini – trseka posljednjeg poput posljednjeg perzijskog šaha.
Ali, hej, ne sumnjajte u Doktora Edu! Stari je to lisac, sve će se riješiti. Kako pouzdano doznajemo, kupit će 700 litara mošta, možda baš od susjeda Bojana koji ima gorice i na susjednom Pernjaku.
Od mošta će napraviti vino i opet će to biti “Edijova doktorska kaplica” u kojoj su uživali toliki liječnici i policajci koji redovito zastanu kod njega.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3663
