Ivan Žganec Putar iz Čakovca nogometni je sudac, šahist i darivatelj krvi, a najviše ga veseli priroda i druženje sa sportašima svih generacija.
Nogometni savez Međimurja broji sedamdesetak nogometnih sudaca, a među najaktivnijima zasigurno je Ivan Žganec “Putar” (63) iz Čakovca. On je u ovim ljetnim mjesecima izuzetno aktivan te ne prođe jedan malonogometni turnir na kojem Ivo ne sudi. Tako smo ga vidjeli u Mihovljanu, Goričanu, Pribislavcu… i svi ga hvale da je izuzetno korektan i pošten. Na početku razgovora prisjetio se svojih nogometnih početaka:
“Započeo sam igrati nogomet 1978. godine u Napredku iz Gornjeg Kraljevca s kojim sam 1984. godine ušao u 1. Međimursku ligu. Slijedio je odlazak u Slogu iz Štrigove gdje sam igrao do 1993. godine. Na Dan državnosti u Selnici pretrpio sam tešku ozljedu koljena te sam četiri puta bio podvrgnut kirurškim zahvatima. Zbog toga sam morao reći zbogom igranju nogometa.”
Kada ste počeli suditi nogometne utakmice?
Nakon te teške ozljede, na poziv Stanka Jambrovića, danas nažalost pokojnog, položio sam sudački ispit u Podturnu i nakon toga sam počeo suditi. Na preporuku liječnika preferirao sam kao pomoćni sudac, dok sam veteranske i utakmice mlađih kategorija sudio. Po ljeti sudim i brojne malonogometne turnire.
Klubovi me zovu sa svih strana jer se maksimalno trudim da svojim nogometnim znanjem utakmice na zadovoljstvo svih privedem kraju na najbolji mogući način. Također sam sudio vrtićke olimpijade i mnoge humanitarne utakmice. Posebno bih naglasio da me suđenje uveseljava te ga sa zadovoljstvom radim. Zbog njega sam upoznao mnogo prijatelja i sportskih djelatnika.
Posebna utakmica koja Vam je u dugom sjećanju?
Naravno, ona u Badličanu kada je Vedran Ćorluka zaigrao za romski NK Parag. Ta utakmica će mi ostati uvijek u sjećanju dok mi je poslije «Čarli» čestitao na odličnom suđenju.
Kako ocjenjujete nogomet nekad i danas?
Nekada se nogomet igrao s velikom ljubavlju i strašću, momci su igrali za svoje selo bez ikakvih naknada. Danas su drugačija vremena. Zbog nedostatka igrača, klubovi su primorani da nogometaše dovode sa strane i bogato ih nagrađuju za svaku odigranu utakmicu. Ali takva su današnja moderna vremena.
Izuzetno ste aktivni i šahist?
Naravno, igram šah u Gornjem Mihaljevcu dok sam bio predsjednik Međimurskog šahovskog društva od 1992. do 1996. Također, suosnivač sam i ŠK Štrigova. Šah izuzetno volim i on mi je također donio mnogo lijepih trenutaka, dok sam i dopredsjednik Udruge dragovoljaca i veterana iz Domovinskog rata Općine Gornji Mihaljevec te sam po raznim natjecanjima proputovao cijelu Hrvatsku.
Dugogodišnji ste dobrovoljni davalac krvi?
Upravo tako. Dosad sam dao krv 84 puta, svjestan da svaka darovana doza krvi predstavlja nezamjenjiv lijek u procesu liječenja onih kojima je potrebna. Vjerujem da ću stići do stotke.
Za kraj?
Također bavim se i gljivarstvom te sportskim ribolovom. Jako volim prirodu koja me jako opušta nakon napetih nogometnih vikenda provedenih na nogometnim terenima – završio je simpatični i uvijek vedar «Putar», kojemu je nadimak dao Stjepan Križarić «Dugi», s obzirom da je iz vinogradskog kraja.
