Terezija Pintarić s osam godina nije znala plesti cijeli ceker pa je počela s kolcima
Danas su njezini rukotvoreni cekari prepoznati diljem regije, a njezina priča inspirira mlade da sačuvaju tradiciju.
Terezija Pintarić iz Nedelišća danas je umirovljenica koja ne miruje – svakodnevno stvara cekare, ručno pletene rukotvorine koje su nekad bile sastavni dio svakog doma. No njezin početak nije bio nimalo jednostavan.
„Sa svojih osam godina nisam znala odmah isplesti cijeli cekar. Počela sam učiti tako da sam plela samo kolce“, priča Terezija. Učila je uz svoju majku, a njezina upornost ubrzo je donijela rezultate. „Vježbala sam sve dok nisam ravno naplela jedan kolac. Tek tada sam dobila dopuštenje da idem dalje“, prisjeća se s osmijehom.
Cijeli cekar isplela je prvi put s 15 godina – trenutak koji joj je, kaže, ostao duboko urezan u sjećanje.
Danas Terezija ne pleše samo jedan oblik, već koristi više kalupa, ovisno o svrsi i želji. „Pletem na više kalupa – sve ovisi o potrebi. Nekad je potreban manji cekar, nekad veći, a nekad više ukrašen. Sve ima svoju namjenu“, govori.
Njezin cekar nije samo praktičan, već je i estetski proizvod. Svaka šara, svaki preplet nosi sa sobom priču, a ruke koje ih oblikuju nose desetljeća iskustva i ljubavi.
Od zrna do luščija – ceker počinje na polju
Terezija sama uzgaja kuruze, jer za dobar cekar potrebne su kvalitetne luščije. „Treba znati što sijati. Meni je najbolja sorta kukuruza Zlatko – ima najmekše luščije i najlakše se plete“, ističe. Iako današnje generacije to možda ne znaju, dobra sirovina ključna je za dugotrajnost cekara.
Ako je ljeto sušno, luščije je slabije, pa treba više truda da bi cekar bio čvrst i izdržljiv. „Sama ručno berem kuruzu, imam dovoljno zemlje za jednu sezonu i to mi je dovoljno. Sve dolazi iz moga vrta“, dodaje.
Kao aktivna članica lokalne udruge, Terezija često sudjeluje na sajmovima i manifestacijama. Tamo ne pokazuje samo gotove proizvode – cekare, ruže od luščija i razne ukrase – već i prenosi znanje novim generacijama. „Najviše volim kad imamo radionice. Tamo djeca, ali i odrasli, uče kako se nekad pleo cekar. To je znanje koje ne smije nestati“, kaže.
Njezina udruga često organizira izlete i okupljanja, a Tereziji su ta druženja posebno draga. „Druženje mi puno znači. Volim biti među ljudima, razgovarati, dijeliti iskustva. A najljepše mi je kad nekoga naučim nečemu novom.“
Cekar – više od predmeta, simbol truda i naslijeđa
Iako je u mirovini, Terezija svaki dan pronađe razlog da nešto izradi. Njezini cekari nisu samo funkcionalni – oni su odraz jedne žene koja je od kolca, preko vlastitog polja, do udruge i sajma, isplela život vrijedan divljenja.
