Emili Novak, perspektivna umjetnica iz Malog Mihaljevca, poznata je po svojim portretima kojima zadire u najintimnije zakutke ljudske duše
Po zanimanju učiteljica jezika i prevoditeljica, ova inspirativna Međimurka vješto pretvara riječi u vizualnu komunikaciju sa svijetom, ali i samom sobom.
Njezina strast prema portretnoj fotografiji nije običan hobi, već izraz unutarnje potrebe da uhvati emocije, skrivene u svakodnevnim stvarima.
U razgovoru s Emili, doznali smo ponešto o njezinim fotografskim počecima, uzorima i inspiraciji te planovima za budućnost.
-Sve je počelo kada sam imala samo 13 godina. U namjeri da pronađem stare fotografije, prisjetila sam se natječaja koji smo radili u sklopu nastave u osnovnoj školi. Tema je bila crtanje naših hobija, a ja sam nacrtala fotoaparat.
U početku sam crtala, potom slikala temperama, no nakon upisa na fakultet, povećao se opseg svakodnevnih obaveza pa sam bila primorana na potragu za novim medijem. U toj potrazi, kist sam zamijenila fotografijom. Sjećam se kako sam u početku fotografirala usputne i svakodnevne stvari koje nas okružuju, poput prirode ili ljudi, dok nisam otkrila čari portretne fotografije, a koja je i danas moje glavno izražajno sredstvo.
Patnja i mistična estetika kao lajtmotiv
Je li fotografija sastavni dio tvoje stvarnosti ili je posrijedi jedan u nizu hobija kojim ispunjavaš slobodno vrijeme?
-Za mene fotografija nikada nije predstavljala isključivo popunjavanje slobodnog vremena. Naprotiv, sam kreativni proces koji stoji iza svakog mojeg realiziranog uratka, višeslojan je i iziskuje podosta vremena. Stoga, slobodno mogu reći kako je fotografija za mene potreba. Možda zvuči pomalo cringe, no zaista je tako. Ja sam, naime, umjetnička duša pa, u svemu što me okružuje, nastojim pronaći taj umjetnički prizvuk.
Na čemu temeljiš priče i odakle crpiš inspiraciju? Nastojiš li, pritom, u svoja djela unijeti i dašak sebe?
-Najveći dio mojih fotografija, osobito ako su u pitanju portreti, služi kao sredstvo prijenosa emocija. Često su u pitanju negativne emocije poput patnje, boli i tjeskobe, no smatram kako upravo svojevrsna ranjivost daje potrebnu posebnost te dodatno zaokružuje bit mojih fotografija. Naime, kako se i sama već godinama borim s anksioznosti, portrete smatram sredstvom ekspresije duševnog stanja pojedinca, ali i mene same.
Upravo su portreti njezina prva i najveća ljubav, a ujedno i onaj dojmljiv dio fotografske slagalice koja postaje predmetom igre. „Ironično, kaotično, ekstravagantno i neobjašnjivo“, kako i stoji u jednom od poetičnih opisa ispod fotografija na njezinu Instagram profilu, samo su neki od mogućih epiteta za njezino stvaralaštvo.
Svakako, neosporiva je činjenica kako je posrijedi izniman talent i hvalevrijedan prkos uvriježenoj estetici koji, ispred kvantitete, ističe ono istinsko i bitno – kvalitetu.
Kolika je, za tebe, težina emocije koju nastojiš prenijeti fotografijom, osobito kada koristiš modele?
-Portreti su, sami po sebi, podosta izazovni, posebice ako su bazirani na nekom konceptu. No, uvijek naglašavam kako jednostavno „imam oko“ za te stvari. Ono što ja osobno preferiram i smatram bitnim kod fotografije, bilo da fotografiram sebe ili druge, jest ranjivost. Izuzetno mi je bitno da osobe ispred fotoaparata nemaju problem s opuštanjem i otvaranjem, odnosno da mi vjeruju.
-S modelima sam počela eksperimentirati u razdoblju globalne pandemije COVID-19, a to se razdoblje, za mene, pokazalo izuzetno praktičnim. Većina nas je tada bila „zarobljena“ u svojim domovima, što je ujedno značilo i puno slobodnog vremena. Ja sam tu priliku odlučila iskoristiti za „brušenje“ svojeg umjetničkog izražaja. Priznajem kako je, u početku, bilo izazovno i teško prenijeti emociju kroz neku drugu osobu, posebice kada se ispred objektiva nalazila osoba koju ne poznajem toliko dobro. Modele, zbog toga, biram s razlogom. Tu se, dakle, ne radi o fizičkoj ljepoti ili privlačnim crtama lica, već o nečem dubljem, skrivenom ispod površine, a do čega sam fotograf mora znati doći.
S obzirom na to da često radiš s modelima, pamtiš li neku posebnu anegdotu sa snimanja?
-Moj portfolio krasi i posebna mapa pod naslovom „Bloopers“, a koja zapravo krije onu neispričanu priču svakog slikanja. Veseli me činjenica što nakon gotovo svakog odrađenog shootinga dobijem pozitivan feedback, odnosno povratnu informaciju od svojih modela, kako su se osjećali sigurno i ugodno tijekom istog. Meni, kao i svakom fotografu, takve su reakcije dokaz profesionalnosti, što itekako imponira.
-Što se tiče anegdota i nezgoda, ima ih jako puno. Od onih tehničke prirode poput postavljanja ili pada fotoaparata pa sve do onih koje se nalaze izvan moje (ili modelove) kontrole. Često dobivam „pritužbe“ na bol u leđima ili vratu zbog, vjerujem, neugodnih poza u kojima fotografiram modele.
Konceptualizam u raljama autentičnosti?
Koliko je danas teško biti autentičan i dosljedan sebi?
-Naime, cijelo svoje stvaralaštvo temeljim na jednostavnom pravilu – izlazak iz zone komfora. Dakle, koncepti, sami po sebi, rijetko nastaju od nečeg već postojećeg. Kako bih izbjegla ponavljanje ili eventualno kopiranje drugih umjetnika, a koji se nalaze u domeni mojeg stvaralaštva, inspiraciju pronalazim u ljudima, pojavama ili umjetnicima iz sasvim druge krajnosti, mode. Steven Meisel je, primjerice, fashion fotograf i odličan uzor koji mi pomaže u kreiranju mojih koncepata.
Kakve su reakcije konzumenata, odnosno publike?
-Reakcije su različite. Međimurje je, samo po sebi, izrazito mala sredina, a s obzirom na to da je moj rad često baziran na prikazu gole kože koja se čini podosta eksplicitno i kontroverzno, dobivam svakojake reakcije, često ekstremne. Priznajem, ipak, da prevladavaju dobri i pozitivni komentari. Primijetila sam da mi se ljudi često javljaju kako bi mi rekli da su kroz određenu fotografiju osjetili emociju. To je zaista velika pohvala jer je i sam fotografski cilj ostvaren.
Misliš li da je Međimurje dobra sredina za mladog umjetnika, ukoliko se želi probiti ili prodati?
– Ja iskreno smatram da sredina u kojoj prebivamo, ne mora nužno biti glavni krivac i pokazatelj osobnog neuspjeha. Sve, zapravo, ovisi o nama samima. Uvijek je moguće ostvariti svoje snove, samo je potrebno pronaći dobar način za isto.
Od prvog portreta do PhotoVoguea
Tvoj se portfolio nalazi na stranici PhotoVogue, čiji je cilj okupljanje mladih i talentiranih umjetnika iz svijeta. Kako je došlo do toga?
-Moj početak zanimanja za PhotoVogue seže u doba pandemije, kada mi je prijatelj predložio da tamo pokušam objaviti neke od svojih radova. Iako se sve dogodilo sasvim slučajno, ispalo je neočekivano dobro. U početku, doduše, nisam znala kako PhotoVogue zapravo funkcionira niti da bi mi mogao otvoriti brojna vrata i prilike.
Naime, odmah nakon slanja prve dvije fotografije, uslijedila je poprilično brza objava na službenoj stranici, odnosno mom profilu na istoj, što nisam smatrala big dealom. No, nakon razgovora s prijateljem uslijedila je prava euforija pozitivnih emocija. Shvatila sam kako velika većina umjetnika čeka svoj red na objavu do nekoliko mjeseci ili čak duže. Ne znam je li u pitanju bila samo početnička sreća ili nešto više. Svakako, moj portfolio na stranici danas broji sveukupno pet fotografija, što mi mnogo znači ukoliko se ikada odlučim profesionalno baviti fotografijom.
Iako ova talentirana međimurska umjetnica poznaje sve osnove fotografskog medija i vizualne pismenosti, ističe kako se ne vodi pravilima niti okvirima. Naprotiv, svoje radove osmišljava i realizira potpuno prirodno, čime fotografija postaje sastavni dio njezina života. U prilog njezinoj kreativnosti, govori i činjenica kako se jedna od fotografija pronašla u sklopu kolekcije najistaknutijih radova svjetskih umjetnika i fotografa, Best of PhotoVogue.
Na koje si svoje djelo najponosnija?
-Poprilično sam samokritična i jako puno analiziram svoje fotografije i radove. No, ako oduzmemo navedenu samokritičnost, priznajem kako sam izuzetno ponosna na sebe i svoje stvaralaštvo.
-Volim sve svoje radove, no istaknula bih onaj sa sestrama, Erin i Elom, a koji je objavljen i u sklopu PhotoVoguea. Naime, neki od mojih radova nastali su sasvim spontano, prilikom druženja s prijateljicama… Iako se tome isprva nisam nadala, konačan je rezultat bio toliko dobar da je fotografija objavljena na Best of PhotoVogue.
Planovi za budućnost i poruka za mlade umjetnike
Po struci si učiteljica jezika, a po izobrazbi prevoditeljica. Na koji način fotografija doprinosi tvojem zanimanju ili obrnuto?
– Kod fotografije mi pomaže pedagoški aspekt mojeg zanimanja, odnosno znanje o ljudima i odnosu prema njima. Naučila sam raditi s ljudima na obostrano zadovoljstvo, pogotovo kada se radi o nekome tko dotad nije stajao „iza objektiva“.
-Što se tiče povezanosti fotografije i mojeg zanimanja, mislim da tu prednjači moja diploma iz filozofije. Puno ideja oko mojih koncepata može derivirati iz same filozofije, odnosno egzistencijalizma, empirizma ili ontologije poput biti nečega.
Osim dojmljivih fotografskih radova, Emili se bavi i pisanjem lirske proze, a koju je zavoljela zahvaljujući razrednici iz srednje škole, profesorici Vesni Prepelić-Đuričković.
„Sve je u balansu, spokoju i nježnosti. Težimo više, a prihvaćamo manje. Ekstremi žive zajedno u simbiozi“, samo je sitan djelić njezina verbalna stvaralaštva pod službenim nazivom Marjoram-Colored Elatives.
Emili ističe kako će u budućnosti nastaviti razvijati svoj portfelj te se posvetiti, dosad, nerealiziranim konceptima. Uz to, svim konzumentima dobre volje odlučno poručuje: „Budite perspektivni i nježni prema umjetnosti“.