Povodom Majčinog dana razgovarali smo s Tinom Petković o svakodnevici ispunjenoj brigama, izazovima, ali i neizmjernim radostima
Danas slavimo Majčin dan – priliku da zahvalimo ženama koje su nas odgajale, brinule o nama i kroz vlastita odricanja gradile temelje naše budućnosti. Za Tinu Petković iz Vugrišinca ovaj dan pak nosi posebno značenje.
Tina je majka jedanaestero djece – Noe (23), Tajne (21), Brigite (19), Vita (17), Lee (16), Pie (14), Frana (13), Viktora (11), Iskre (10), Filotee (8) i Floriana (6). Zajedno sa suprugom Sašom osnovala je veliku obitelj utemeljenu na ljubavi, predanosti i dubokoj vjeri.
Povodom Majčinog dana razgovarali smo s ovom iznimnom ženom o svakodnevici ispunjenoj brigama, izazovima, ali i neizmjernim radostima. Otkrila nam je kako uspijeva uskladiti potrebe svoje djece, pronaći vrijeme za sebe i očuvati unutarnji mir koji, kako kaže, dolazi isključivo „odozgo“.
Kada ujutro počinje Vaš dan?
-Kako kad, ovisi kad po noći zaspim i kakve su obaveze, sastanci, vožnje djece ujutro.
Imate li vremena za kakvu jutarnju rutinu ili odmah skačete u „akciju“?
-Jutarnja rutina mi je RIJEČ BOŽJA i sok od naranče. Prvo što ujutro kažem u sebi je ”Zahvaljujem Ti Gospodine iz svega srca za Tvoju vjernost i Tvoju ljubav!”
To radim iz zahvalnosti što sam se probudila, što mi je darovan novi dan, jer bilo je dana u mom životu kad zbog bolesti nismo znali hoću li se ja drugi dan probuditi. I od tada sasvim drugačije gledam na život, na sve svoje pothvate, riječi, odnose s ljudima…što je bitno, a što nebitno.
Za početak dana uvijek pored sebe imam Bibliju kako ne bih od ubrzanosti i planova iskočila iz kreveta i počela dan bez Riječi Božje. Tako da ujutro otvaram Riječ Božju, pročitam je i krenem u dan.
Kako izgleda vaš tipičan dan – od jutra do večeri?
-Nemam neku shemu tipičnog dana jer svaki dan je drugačiji. A i drugačije je bilo kada su djeca bila mala, a drugačije je sada kada su velika. Dvoje djece je na fakultetu, troje u gimnaziji, petero u osnovnoj školi, a najmanji od 6 godina je doma. Mnogo toga mogu učiniti sami, a ja sad imam vremena biti i poslovno orijentirana – odlaziti na predavanja, sastanke i edukacije.
Tko vam pomaže u svakodnevnim obavezama?
-Sad imamo kućanske poslove raspoređene po članovima obitelji… Svatko ima određeno zaduženje, tako da sve kao obitelj možemo sami.
Koliko puta dnevno čujete: “Mama, gdje je…?” ili “Mama, možeš mi…?”
-Ne znam, ne brojim to. Što se mora nije teško jer mama je mama.
Koliko puta dnevno kuhate – i koliko traje priprema obroka za veliku obitelj?
-Kuham jedanput ili dvaput dnevno. Trajanje pripreme obroka ovisi o kompleksnosti samog obroka i jesmo li neke stvari pripremili dan ranije.
Kako uspijevate svakom djetetu dati osjećaj da je viđeno, saslušano i voljeno?
–Postoje neke stvari koje su srcu bliske, a oku nevidljive. To su povjerenje i bliskost duša. Neke stvari ne moraš izgovoriti jer drugi zna da si ti tu za njega uvijek – i kad sunce sija i kad munje života sijevaju. Ja sam baš zato kao majka prisutna doma kako bih ih dočekala, kako bih već s vrata vidjela kako su – važno mi je odmah vidjeti i čuti svako dijete.
Najbitniji mi je kod djece unutarnji identitet, odnos s Bogom, mir – unutarnja stabilnost iz koje proizlazi kvaliteta svih naših odnosa – a to dolazi iz činjenice što volimo jedni druge baš takve kakvi jesmo.
Nemojmo se lagati; ima tu puno padova i pogrešnih riječi, ali važno mi je da uvijek možemo reći jedni drugima “Oprosti”, i djeca međusobno, te krenuti svaki dan ispočetka – biti tu jedni za druge, jer smo jedni drugima dar.
Ja volim reći da smo mi poput dijamanta, jer se kroz sve odnose, borbe, neslaganja i mirenja brusimo kako bismo bili još sjajniji. Uvijek je prisutna borba i nije svaki dan isti, jer svaki od nas nosi svog unutarnjeg čovjeka, svoja uvjerenja i svoja stremljenja.
Uvijek je drugi – ‘drugi’. Drugi nije ti – i u braku i kao roditelj. Obitelj je put kako naučiti poštivati drugog, različitog od sebe – duboko ga uvažavati. Kod nas se to još i zornije vidi, jer je puno djece u obitelji.
Volimo reći da u obitelji imamo “dve fele” djece – jedni su na muža (sportski tipovi, tiši, manje razgovorljivi, matematičari, logičari), a drugi na mene (umjetnički, jaki u organizaciji, osmišljavanju, dizajnerski, glasni u komunikaciji). To je jako zabavno, zanimljivo iz dana u dan, ali i izazovno, jer treba uvažiti to što, recimo, nije svatko od nas za kopanje po imanju i nema svatko dizajnersko oko pa mu je važno kako što izgleda i slažu li se boje.
A još k tome ako imaš dijete koje treba više pažnje i truda jer je poslije poroda na kratko ostalo bez kisika, sve je još više za svetost izazovno. Jer dok gotovo sva djeca riješe nešto za pet minuta, on bez ičije pomoći treba sedam puta više vremena. A to znači da u obitelji treba imati sedam puta više vremena, sedam puta više ljubavi, sedam puta više podrške i razumijevanja. Sve to uči i nas roditelje, a i njegovu braću i sestre da svi imamo svoje granice i da još više trebamo Božju snagu kako bismo hrabro koračali u sve izazove iz dana u dan, pokušavajući duboko razumjeti potrebe i granice jedni drugih i uvažiti ih.
To predstavlja u obitelji i djeci pravi trening za život za sve odnose koje će kasnije graditi na poslu, u crkvi, u braku… Mogu zaista reći da je obitelj prava škola života.
I ne sudimo jedni druge jer sud pripada BOGU. Bog će naknadno ocijeniti kakvi smo bili u školi života, sav naš trud i nakane srca. Jer bitno je srcu blisko, a ljudima nevidljivo.
Imate li kakav prostor samo za sebe i vrijeme za sebe?
-Oni koji me dobro poznaju, znaju da vrijeme za sebe imam po noći, kada sve utihne i kada djeca spavaju. Tada pronalazim taj duboki mir.
Što vam u majčinstvu donosi najveću radost?
-Kad dijete dođe s faksa doma i zahvali ti što mu niste sve dopuštali dok je bio tinejdžer, što ste brinuli za njega, što nije napravio milijun pogrešaka, a imao je prilike za to.
Evo jedna crtica iz života: Dok sam studirala modni dizajn u Zagrebu prije pet godina, tijekom tjedna sam dosta izbivala od kuće. Kad sam se vratila doma, pitala sam djecu što im je najviše nedostaje dok nema mame doma. Rekli su mi: fina kuhana hrana i noćni razgovori.
Naime, kad su manja djeca pošla spavati, ja bih običavala voditi razgovore s velikom djecom vikendom do kasno. Tako su uvijek imali vrijeme s mamom samo za sebe. Kada su mi rekli da su im naši razgovori nedostajali, dok me nije bilo, tek sam onda shvatila koliko je to djeci važno i nezamjenjivo, a meni su to bile posve normalne stvari.
Tako da me veseli kad me kći na faksu nazove u 1 u noći da razgovaramo, jer zna da sam tu za nju i da mi to nije problem.
Vesele me izleti s djecom kad smo svi bezbrižni. Vesele me dječji uspjesi i kad zajedno dijelimo radost nekog postignuća.
Najveća radost mi je kada vidim da su djeca sretna, zadovoljna i samostalna, da imaju vjeru u Boga i da se znaju oslanjat na Njega.
Kako organizirate vrijeme – koristite li planere, podsjetnike, rasporede?
-Znate kako ja započinjem svoj radni tjedan i planiranje? S nedjelje na ponedjeljak u noći od 1 do 2h imam termin pred Presvetim u kapelici Trajnog euharistijskog klanjanja u Varaždinu i tu, uz molitve za sve potrebe ljudi koji žive na području biskupije, dajem Bogu svoj radni tjedan kako bi On sve vodio, i tu nastaju planovi, strategije – iz tog mjesta crpim usmjerenje i snagu za rad.
Ja sam visoko organizirani tip osobe i volim tjedne planere – uvijek sam okružena nekim papirima s rasporedima aktivnosti. Ali uvijek uzmem u obzir nepredvidivost života i mogućnost da se sve preokrene, da dođe bolest, smrt – nešto što će potpuno redimenzionirati moj život i potpuno ga preusmjeriti.
Ta je svijest duboko prisutna u svim mojim planovima. Na kraju krajeva, nismo mi gospodari svog života – Bog je gospodar života i smrti i On nešto dopušta, podupire, a nešto zaustavlja i On jedini ima duboki razlog zašto neke stvari idu ili ne idu, bez obzira što se mi maksimalno trudimo i zalažemo. Zato je za mene biti majka zapravo hod u neizvjesnosti, hod u poniznosti, dan po dan… jer sutra nam ne pripada. Nitko nam ne garantira ‘sutra’.
Imate i OPG – kako usklađujete obveze na poslu i kod kuće?
-Već tri i pol godine, od kada smo kupili kuću i imanje u Vugrišincu, razvijamo obiteljsko imanje Luxor Hill. Bavimo se specijaliziranim uzgojem eko-ruža. Kao obitelj smo posadili prvi i najveći ekološki ružičnjak u Međimurju. Na tom imanju primamo turiste u obilazak ružičnjaka i na piknik. Obiteljski sadimo i uređujemo u ružičnjaku i plantaži aronija. Svi smo tu doma i radimo zajedno. S obzirom na posao i sve obiteljske obveze, dobro smo se uskladili.
Sve što radimo oko posla i obiteljskog imanja za nas mora imati dubinu i smisao. Kad stvari imaju smisla i kad to što radiš potpomaže tvoju obitelj, onda ništa nije teško. Izdrži se svaki napor, razvije se strpljenje. Luxor Hill je eko-turističko imanje, ekološki ružičnjak s gotovo tisuću ruža, no prvenstveno je to imanje sa smislom.
Primjer toga su večernje radionice izrade buketa od eko ruža – i u tome detalju pazim da ne ostane sve samo na lijepim buketima, već i da ljudi u ovoj prekrasnoj prirodi uđu u dubinu sebe i da se kroz takav pristup stvore kvalitetni odnosi, da se ljudi umrežavaju sa smislom.
Krajem svibnja organizirat ćemo Festival ruža koji će biti ekskluzivan događaj umrežavanja vrsnih umjetnika, florista, poslovnih ljudi i svih ljubitelja dizajna te stvaranja i plemenitih događanja. U svemu tome meni je važno da ljudi ostanu cijeli dan ili pola dana, kako bi se upoznali i izmijenili iskustva. Svi smo mi jedni drugima dar; svako ima neki drugi talent.
Netko je umjetnik, ali nema dar za prodaju svojih radova, a netko je vrhunski poslovni čovjek i ima sve moguće kontakte – želim da se ta dva svijeta spoje i međusobno oplemenjuju.
Jer na kraju, bez obzira na naše medalje i uspjehe, svi smo mi krvavi ispod kože – ljudi smo i potrebni su nam iskreni odnosi u kojima se sve temelji na pravom povjerenju. Zato će na Festivalu ruža, koji će se održati 24. i 25. svibnja, svi motivacijski govori i umjetnika i poduzetnika biti potpuno ogoljeni i iskreni – jer ide se od trnja do zvijezda. I operna diva je majka, a kad se svjetla pozornice ugase i ona ima svoje životne borbe.
I onaj koji je sada blagoslovljen uspješnim i profitabilnim poslom,počeo je jednog trenutka od nule i imao je možda nekog da ga bodri i podrži i to mu neće zaboraviti cijeli život. Takve inspirativne životne priče moramo staviti na svjetlo dana.
Na kraju, u poslu se vodim rečenicom: “Ne dozvoli da tvoji talenti ostanu skriveni od onih ljudi koji te trebaju.” Zato i poslom želim pokazati svoje talente na korist drugima, a želim potaknuti i druge da pokažu što sve znaju te da jedni drugima budemo na svekoliki rast.
Zato ima smisla organizirati i raditi jer kasnije možeš vidjeti plod i dragocjenost odnosa koji su nastali, da je divno što možemo svojim talentima pomoći i pogurati jedni druge s pravim nakanama u pravom smjeru – neka svi zasjaje. Takav posao na koncu oplemenjuje i daje snagu za dalje.
Na kraju dana, kada sve utihne i pođete na počinak, koja se misao pojavi u glavi?
-Kao i svaka majka, imala jedno dijete ili jedanaest, molim se za mudrost i razboritost.
Uvijek mi je na pameti jedan biblijski citat: “Nauči nas, Gospodine, dane naše brojiti da steknemo mudro srce!”
Zato idemo polako, dan po dan, jer drugo nam ne pripada.
