Jedan od ovogodišnjih dobitnika Nagrade za životno djelo Grada Čakovca legenda je međimurskog i hrvatskog novinarstva, 81-godišnji Ivan Žišković iz Čakovca
Radni vijek proveo je kao pripadnik „sedme sile” započevši novinarsku karijeru kao honorarni suradnik lista „Međimurje” još 1960. godine.
Kako je uopće „uletio” u novinarstvo, ali i kako provodi „penzionerske dane”, otkriva za list u kojem je proveo najintenzivnije mladenačko razdoblje dugogodišnjeg pisanja i fotografiranja za novine.
Izviđač pa novinar
– U mirovini, kažu, čovjek nikad nema vremena jer tada obavljaš sve ono što ranije nisi stigao. Uz tisuće novinarskih naslova, ostalo mi je mnoštvo fotografskih filmova koje skeniram i sređujem. Jedan od hobija mi je bavljenje malim voćnjakom i vinogradom, što mi predstavlja neizmjerno zadovoljstvo – ističe Ivica Žišković – Žisa, kako je poznat u novinarskim i prijateljskim krugovima. Kako je uopće postao novinar? Sve je zapravo počelo s izviđačima.
– Bio sam među osnivačima čakovečkih izviđača. Ušao sam s 12 godina, a s vremenom završio kao načelnik općinskog Saveza. Novine su u to vrijeme malo pratile aktivnosti takvih organizacija, stoga sam se uključio u list Saveza izviđača Hrvatske „Mi mladi” i slao im vijesti o našem radu. Kad smo 1959. bili na jednoj velikoj akciji, poslao sam fotografiju tom mjesečniku te je ona objavljena na naslovnici, što je za mladog čovjeka puno značilo. Godinu kasnije počeo sam se javljati napisima i listu „Međimurje” – prisjeća se Ivica Žišković. Prvi njegov veći tekst u našem listu bio je o pohodu u prašumu Perućica u sklopu Nacionalnog parka Sutjeska kod Foče u Bosni i Hercegovini, objavljen na pola stranice. Bio je to početak stalne suradnje s listom Međimurje. Od prvih honorara kupio je mali portabl pisaći stroj koji još uvijek čuva.
List i Radio ruku pod ruku
– Profesionalnim novinarom postao sam 1966. stupivši u stalni radni odnos u listu „Međimurje”. Manje je poznato da je list 1968. bio inicijator osnutka Radija Čakovec koji je bio njegovim sastavnim dijelom. Redakcija je u to vrijeme bila u zgradi Projektnoga biroa Građevinskoga kombinata „Međimurje“: zdanje je kasnije srušeno te je na tome mjestu danas prilaz nadvožnjaku – navodi Žisa koji naglašava da tada nitko među njima nije imao iskustva s radijem. Kad se vratio iz vojske, 1970. godine, imenovan je glavnim urednikom Radija Čakovec.
– Radiostanica je, prvenstveno zahvaljujući entuzijazmu djelatnika, već nakon prvih nekoliko godina uvrštena među najbolje u Hrvatskoj, kao i sam list „Međimurje“ u to vrijeme. Potvrda ugleda čakovečkog Radija možda je i to da sam u jednom mandatu izabran za predsjednika ondašnjeg Udruženja lokalnih sredstava informiranja Hrvatske.
Najteže razdoblje nastupilo je krajem sedamdesetih godina kada su počeli radovi na čakovečkom nadvožnjaku. Zgrada u kojoj smo bili smješteni tada je predviđena za rušenje, a novi prostor nismo imali. Pola zgrade u kojoj je bio projektni biro su srušili, a mi smo emitirali program uz nemoguće uvjete; bilo je to kao da tlo drmaju potresi od 5 do 6 stupnjeva po Richteru jer su u nizu dolazili teški kamioni, grederi i valjci. Nasreću, naišao sam na razumijevanje direktora Muzeja Međimurja Željka Tomičića koji je dopustio da režiju i studio uredimo u devastiranom prostoru na bedemima u Starome gradu – kaže naš sugovornik.
Svijet novinarstva
Cijelo to vrijeme gospodin Žišković nastavio je pisati za „Međimurje“.
– Izrazito sam zavolio radiostanicu i vjerojatno nikad ne bih otišao da početkom osamdesetih nije uslijedio politički obračun s buntovnim i neposlušnim novinarima lista i radija. U konačnici, pobijedila je Partija. „Raselila“ je nas novinare iz zajedničke redakcije te razdvojila list „Međimurje“ i Radio Čakovec. Tako sam 1982. završio u zagrebačkom Večernjem listu, to jest njegovom čakovečkom dopisništvu koje je tada i osnovano. Stjecajem okolnosti u Čakovcu je djelovalo baš do moga umirovljenja.
Ne samo na radiju, nego i u Večernjem listu, pružao sam priliku mladim ljudima da se okušaju u novinarstvu. Iz te „škole“ izniklo je i nekoliko cijenjenih, uglednih novinara – s nama je podijelio Žišković. Kaže da u svom poslu nije previše volio protokolarne političke informacije.
– Nisam volio pisati ni o crnoj kronici, odnosno tuđoj nesreći. Osobito su mi bile drage novinarske forme „sa žaokama” u kojima sam mogao ironizirati određene društvene pojave. Volio sam kolumne, reportaže i intervjue s običnim ljudima, kao i pratiti sport. Najveći dio staža odradio sam u dnevnom novinarstvu, što je izrazito zahtjevno i naporno – naglašava.
Novinar Žišković posebno se iskazao i u društvenoj sferi života, osobito sportu. Bio je osnivač i prvi predsjednik Košarkaškoga kluba Čakovec i predsjednik Ženskoga rukometnog kluba „Zrinski”. Djeluje u Rotary clubu Čakovec, čiji je i jedan od osnivača.
– Savjetujem svima, pa i novinarima, da ne misle samo na sebe i posao, već da se društveno angažiraju te i tako doprinose zajednici. Sve svoje aktivnosti obavljao sam bez ikakve naknade, dapače, još sam ih osobno donirao. Trpjela je zbog svega toga obitelj, ali, eto, sa suprugom Marijom dočekao sam 60 godina zajedničkog života! zaključuje Ivica Žišković.
Za novinarski rad je već dobio razne nagrade, uključujući županijsku Nagradu „Zrinski” i Povelju, a Nagrada za životno djelo, za koju ga je predložio Daniel Hampamer Kiga, još je jedna potvrda značaju njegova rada, pogotovo za Čakovec, i dodatak ionako prebogatoj biografiji.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3653
