Anica Dania iz Nedelišća pronašla je pletenu torbu od komušine staru 50 godina - umjesto da je baci, udahnula joj je novi život
Na 4. Festivalu cekara, koji se održao u subotu, 5. travnja u dvorani Osnovne škole Nedelišće u organizaciji Turističke zajednice područja “Srce Međimurja”, pažnju brojnih posjetitelja privukla je izlagačica Anica Dania iz Nedelišća. Uz bogatu kolekciju ručno pletenih i šarenih cekara, gospođa Anica je predstavila i dva izložbena stalka s predmetima koji pričaju posebne priče – onu o tradiciji, obitelji i trajnosti.
Na prvom su stalku izloženi cekari koje su prije trideset godina isplele Marija Ipša i njezina kći Milena – čvrsti, brižno čuvani primjerci koji su svjedoci umijeća generacija žena s ovih prostora. No, prava zvijezda izložbe bila je neobična torba pod nazivom “Črna toška”, ispletena od komušine.
Zaintrigirani neobičnim izgledom torbe, upitali smo gospođu Anicu koja je njezina priča. Pokazala nam je natpis ispisan na međimurskom narječju:
“Pred več od 50 let napravila ju je Ljuba Jagec. Na leta je visela v komori Agate Posel i još je navek onakša kakša je negda bila, sam je forbo premenila: otporna, čvrsta, prirodna i fajna stvor koja je čoveku v životu od velike koristi.”
Kako nam je objasnila gospođa Anica, Agata Posel bila je njezina majka, a torbu je pronašla prilikom čišćenja majčine komore.
Iako je bila stara više od pola stoljeća, torba je ostala neoštećena, samo je boja izblijedila i zaprljala se zubom vremena. Umjesto da je odbaci, Anica joj je odlučila podariti novi život – zamolila je Mariju Marciuš i Dragicu Posavec iz Nedelišća za pomoć koje su obojale torbu. Time je nastala “Črna toška”, simbol trajnosti, otpornosti i poštovanja prema ženskoj prošlosti.
Još jedan detalj iznenadio je posjetitelje: torba, kaže Anica, mijenja boju na svjetlu – ovisno o raspoloženju promatrača.
Festival cekara i ove je godine pokazao da u Međimurju ne nedostaje kreativnosti, ljubavi prema tradiciji i poštovanja prema radu žena koje su vlastitim rukama stvarale funkcionalne, ali i estetski vrijedne predmete.
Anica Dania svojim je primjerom podsjetila da stari predmeti ne moraju završiti u zaboravu – mogu postati most između prošlosti i sadašnjosti.
