Jeste li se ikada začudili zbog nečijeg nadimka i zapitali se odakle im? Ili ste čuli potpuno drugačiji naziv za dio sela ili grada ili pak ulice? Upoznali ste osobu s vrlo neobičnim i zanimljivim imenom i pitate se što ono znači?
U našoj rubrici “Priče iza imena” donosit ćemo vam zanimljive priče o međimurskim imenima, nadimcima i neobičnim nazivima. Otkrivat ćemo skrivene tajne i zanimljive anegdote iza imena te se više približiti srži humora, razmišljanja i filozofiranja običnih Međimuraca.
Idemo k Irinki!
U središtu Svetog Martina na Muri, nekoliko koraka dalje od crkve svetog Martina i osnovne škole, smješten je mali, ali poznati kafić koji nosi ime Mura. No rijetko tko iz naselja i okolice ga poznaje pod tim imenom. Kada se mještani žele naći na kavi, kažu: “Idemo k Irinki!” i tako već desetljećima. Naseljem se proširila i anegdota o radniku iz Bosne koji je neko vrijeme živio i radio u Svetom Martinu. Nakon što je nekoliko puta od svojih međimurskih kolega čuo: “Idemo k Irinki na pijaču”, glasno je upitao kolege: “Pa dobro, tko je ta KIRINKA?!”
I nas je zanimalo zašto je Caffe bar Mura u Svetom Martinu zapravo poznatiji pod nazivom “Pri Irinki” te smo u istraživanju došli do gospođe Andreje, kćeri nekadašnje vlasnice ugostiteljskog lokala. Ona nam je ispričala predivnu priču o svojoj majci i majčinoj gostionici usred Svetog Martina na Muri.
Irena Turk iz Vučkovca
“Moja mama, Irena Trstenjak, djevojačko prezime joj je Turk, rođena je 15. kolovoza 1940. godine u Grkaveščaku, odnosno u Vučkovcu, na lokaciji današnjih toplica. Njezini su roditelji tamo imali jedan ugostiteljski lokal sa šankom i kuhinjom i tako je ona od najranijeg djetinjstva bila vezana uz ugostiteljstvo. Po završetku srednje škole, zaposlila se kod Vurija u Murskom Središću gdje je usavršila svoj ugostiteljski zanat”, započela je priču kći Irene Trstenjak.
Gospođa Andreja nam je otkrila kako se njezina majka udala sa svoje 22 godine, a njezin je suprug Juraj bio vrlo poduzetna osoba. Kupio je objekt u središtu Svetog Martina na Muri i zajedno su otvorili gostionicu 1966. godine. Od te je godine Irena Trstenjak gotovo samostalno vodila gostionicu, jer je njezin suprug većinu vremena bio odsutan zbog posla.
Težak život, no s osmijehom na licu
Njezina nam je kći ispričala kako je izgledao radni dan u gostionici: “Radno vrijeme moje majke počinjalo je u 5 ujutro, kada je išao prvi autobus iz Štrigove za Zagreb. Otvarala bi lokal kako bi putnici popili svoju prvu kavu. Lokal bi se zatvarao službeno u 22 sata, no nekada bi radio i do 1 ili 2 ujutro – a cijelo je vrijeme moja mama posluživala i brinula se za goste. Svakog je dana odrađivala dvije smjene. I tako 30 godina. Ona je s 55 godina otišla u mirovinu.
Nažalost, kada je imala 35 godina, postala je udovica s dvoje male djece – tu smo bili ja i moj brat Zlatko. Unatoč svim nedaćama, dugovima i kreditima koji su ostali nakon očeve smrti, moja majka nije odustajala.
Mnogi bi na njezinom mjestu već digli ruke od svega i sve prodali, no ne i moja mama. Toliko je bila uporna, toliko vrijedna i nepokolebljiva, da je otplatila sve dugove, dalje vodila gostionicu i radila od jutra do mraka, podigla mene i brata tako da smo oboje završili fakultete, a pritom ostala vedra i nasmijana. Mislim da ju je to spasilo, taj njezin stav prema životu.”
Dva pendreka u kuhinji i jedini telefon u selu
Rad u gostionici, iako je pripadala Ireni, bio je zahtjevan. U rijetkom je slučajevima u gostionici znalo biti napornih i agresivnih ljudi, a za takve je čuvala dva pendreka u kuhinji. Nekada ih je znala i upotrijebiti. U korist joj je išla i činjenica što je u gostionici bio jedini telefon u naselju pa je bilo lako nazvati policiju ako bi došlo do problema.
Taj su telefon koristili i ostali mještani, uz kavicu ili kakvo piće zvalo bi se rodbinu u inozemstvo ili bi se obavljali hitni i važni telefonski razgovori.
Kako su Irenina djeca rasla, tako su i sve više pomagala u poslu. “Radili smo i petkom i svetkom. Ne mogu reći da nas je ugostiteljstvo privlačilo jer smo znali od djetinjstva kako izgleda ugostiteljski posao. Kada je mama otišla u mirovinu, moj suprug je pokazao veliki interes za preuzimanje kafića.
Nazvali smo ga potom ‘Caffe bar Mura’, no ipak je među mještanima ostalo ‘Pri Irinki’”, otkrila nam je gospođa Andreja te nadodala: “Mama je u mirovini voljela posjećivati kafić, pogledati kako su konobari i saznati novosti. Kuhala bi im i gablec, ne zato što su tražili, nego jer je sama htjela.
Konobari, koji su s nama već duži niz godina, još dan danas kažu kako im je bila druga mama. Moja mama je jako voljela ljude i društvo, bila je jako usamljena kada su se ugostiteljski lokali morali zatvoriti zbog korone. To joj je čak i najteže palo.”
Neprežaljena i vječna Irinka
Nažalost, Irena Trstenjak preminula je 11. travnja 2024. godine. Imala je 84 godine. Gospođa Andreja kaže kako je njezina majka imala tu sreću što je do kraja bila aktivna. Čak je mjesec dana prije smrti išla na plesnjak. Bila je uvijek vedra i uvijek nasmijana – praznina koja je ostala nakon njezine smrti doista je velika.
Za kraj našeg razgovora, upitali smo gospođu Andreju zašto je njezina mama imala nadimak Irinka.
“Moja mama je rođena kao Irena, tako ju je nazvala njezina majka. Iako smo kasnije u dokumentima pronašli i ime Irma – vjerojatno se radi o kakvoj administrativnoj pogreški. No kako je za vrijeme njenog ranog djetinjstva Međimurje bilo pod utjecajem Mađara, mađarska inačica njezinog imena bila je Irinka. To ime ili pak nadimak pratili su je do kraja života, ali i dalje. Nje više nema, no mještani još uvijek odlaze ‘k Irinki”.
Čuli ste ili čuvate zanimljivu priču koja se krije iza vašeg imena ili nadimka ili pak iza naziva mjesta, ulice ili dijela naselja u kojem živite? Javite nam se na info@emedjimurje.hr, voljeli bismo pisati o vašoj Priči iza imena.
