Marija Repalust Fodor iz Ivanovca , edukacijska je rehabilitatorica i specijalistica rane intervencije u edukacijskoj rehabilitaciji u Muridu, gdje se zaposlila nakon završetka studija na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu
Kada dijete ima određene teškoće u razvoju, roditelji rade sve što je u njihovoj moći kako bi mu pomogli i olakšali svakodnevnicu, kaže Marija koja trenutno radi u intenzivnom programu za djecu s komunikacijskim teškoćama i/ili poremećajem iz spektra autizma te pruža podršku obiteljima kroz individualne programe.
Roditelji su često zabrinuti da ne rade dovoljno s njim, da bi ga možda trebali uključiti u više terapija. Sve je to naravno, iz želje da dijete što bolje napreduje, ispričala nam je.
-Kao što trava neće rasti brže ako ju čupamo, tako neće ni dijete brže napredovati ako ga previše opteretimo. Možda je najvažnije promijeniti fokus cijele priče i sagledati kako možemo poticati razvoj djeteta u svakodnevnim rutinama (oblačenje, kupanje, zajednička priprema obroka, listanje slikovnice prije spavanja, igra i sl.). – dodaje.
U navedene situacije se prirodno uklapaju svi mogući ciljevi za poticanje djetetovog razvoja. Ono što je najbolje – dešava se spontano, prirodno, a sama motivacija za to je često u samim tim aktivnostima (npr. dijete će puno lakše usvojiti pojmove „kupanje“ i „voda“ u situaciji kada se kupa i igra u kadi, nego kad bi ga to podučavali pomoću slika za stolom).
Važno je igrati se!
Igra je najvažniji zadatak svakog djeteta tokom njegovog djetinjstva, kroz igru se uči, istražuje o svijetu i sebi, ona je zabavna!
U isto vrijeme, ona je roditeljima djece s teškoćama u razvoju ponekad izazovna. Posebno ako ne izgleda kao tipična igra djeteta te dobi, već je neobična, stereotipna i teško razumljiva. Odraslima može postati i izvor stresa (npr. ako se dijete igra na način da samo niže autiće jedan do drugoga, a naljuti se kada tata dođe i želi mu pokazati kako se autić treba voziti).
-Sve su to situacije koje prolazim s roditeljima kako bi našli najbolji način da se uključimo u djetetovu igru, da igra bude izvor veselja, dobrih emocija i da ju možemo nadograđivati kako bi kroz nju dijete učilo nove vještine. Sve to zahtijeva prilagođavanje nas odraslih i promjenu našeg ponašanja. Moja uloga je upravo to. Jačati roditelje i dati im alate za nošenje sa svakodnevnim izazovnim situacijama. Meni igra nikad ne prestaje! Ona se, nakon posla, samo preseli iz MURID-a u moj dom gdje me čekaju suprug i naš zaigrani sin – veselo će Marija.
