Milović je odigrao bitnu ulogu u dovođenju najvećih holivudskih hitova 80-ih, 90-ih i 00-ih u Hrvatsku – i to upravo preko Čakovca
Miljenko Milović ime je koje u Čakovcu ne treba posebno predstavljati. Legendarni DJ Miloje, kako ga mnogi poznaju, ostavio je neizbrisiv trag na glazbenoj i kulturnoj sceni Čakovca, posebice u kultnoj Rupi, diskaču unutar zidina Starog grada.
No, iako su njegove glazbene dogodovštine već dobro poznate, njegov profesionalni put prava je priča dostojna filmskog scenarija.
I doista, nismo daleko od istine. Milović je odigrao ključnu ulogu u dovođenju najvećih holivudskih hitova 80-ih, 90-ih i 00-ih u Hrvatsku – i to upravo preko Čakovca.
Njegova strast prema filmu, poslovna intuicija i međunarodni kontakti omogućili su mu upoznavanje najvećih imena filmske industrije. Ručao je i razgovarao s Nicole Kidman, Melom Brooksom, Sylvesterom Stalloneom, a anegdote iz tog razdoblja danas priča s osmijehom.
S Milovićem, koji je odavno u mirovini, ali kaže da se osjeća fizički i psihički barem 10 godina mlađe (prešao je 70.), razgovarali smo o njegovoj fascinantnoj karijeri, ali i o sočnim detaljima iz filmske industrije koje rijetko tko zna.
Što ste po struci i kako je izgledao Vaš profesionalni put?
Tehničke sam struke, bavio sam se i jakom strujom i elektronikom. Prvi posao bio mi je u čakovečkom Metalcu, u elektro pogonu. Nakon par godina, odlazim u Gorenje-Varstroj u Lendavu te radim na projektiranju novih uređaja za zavarivanje. 1979. godine dobio sam plaketu i nagradu Republike Slovenije za inovacije.
Početkom osamdesetih pojavljuju se prvi kompjuteri (računala), tada samo u velikim firmama, što je meni bio neodoljiv izazov. Počinjem raditi za američku računalnu kompaniju Honeywell, prvo preko čakovečke Elektre, a kasnije samostalno. Održavao sam te velike sustave u ispravnom stanju, na teritoriju od Maribora do Bjelovara (bez Zagreba). U Čakovcu su bila čak tri, u Elektri, MTČ-u i Triglavu.
Tadašnji kompjuter bio je volumena dva stroja za pranje, složenih jedan na drugog, a hard disk stajao je pokraj, veličine stola u restoranu i težak preko 100 kg. Ta računala bila su oko milijun puta ‘gluplja’ od današnjeg smartfona, ali znala su vam izračunati i isprintati recimo uplatnicu za struju. Kućni PC još nije postojao niti u snovima. Sve te godine paralelno sam, iz hobija (u fušu) izrađivao ozvučenja, pojačala, satelitske prijemnike i slične uređaje te bio DJ u čakovečkim diskačima.
Kako ste onda jedan tehničar, koji se bavi elektronikom i strujom, počeo baviti otkupljivanjem autorskih prava za filmove, odnosno uvozom filmova u Hrvatsku?
Izbijanjem rata Honeywell se odmah povlači s hrvatskog tržišta, a ja ostajem ‘preko noći’ bez posla. Tadašnja supruga i ja imali smo videoteku HIT u Čakovcu. Umnožavali smo i videokasete, koristeći 40 videorekordera. Ideja o kupovini filmskih i video prava te distribucija u Hrvatskoj došla je spontano, kao nadogradnja dotadašnje djelatnosti. Znanje o filmovima je već postojalo, imao sam i tehničko iskustvo i potrebne uređaje.
Trebalo je samo naučiti kako i gdje nabaviti filmove, također i kako se plasiraju u kina i videoteke. Ponovno jedan veliki životni izazov. Tako sam naučio da se filmovi kupuju na sajmovima, a najveći je American Film Market u Los Angelesu, točnije u Santa Monici. Zatim Cannes Film Festival, a treći Fiera u Milanu.
Najteže je početi – kontaktirate filmske kuće, a oni pitaju: Koliko ste filmova do sad imali u kinima? – Niti jedan. Jeste li koji film pustili u videoteke? – Nisam. Vidim da ste iz Hrvatske? – Jesam. Auuuu, kod vas je i rat. Gospodine VEM (tako se zvala moja tvrtka za otkup filmskih prava), dođite da se vidimo, ali ne nadajte se previše.
Pa kako ste se onda probili u tom poslu?
Prvi film za kina kupio sam od Britanaca – Pohane zelene rajčice. Film je u Hrvatskoj napravio najveći broj gledatelja na kugli zemaljskoj, u odnosu na broj stanovnika. To je toliko odjeknulo, da su vlasnici kompanije tražili pismeno izvješće, kako nam je to uspjelo. Napisao sam čak dvije stranice, a najviše ih se dojmilo da je premijera filma bila u glavnoj hrvatskoj koncertnoj dvorani, Lisinskom, što je zbilja rijetkost. Za koji dan, stigla je poruka kako će od sad sve svoje filmove za teritorij Hrvatske prodavati isključivo nama.
Sljedeći kino film bio je Basic Instict (Sirove strasti), svjetski hit američke kompanije Carolco. Film je te 1993. godine u Hrvatskoj (na rang listi nezavisnih kompanija) imao daleko najveći broj gledatelja. Nakon ova dva uspjeha, sva vrata počinju se otvarati. U svakoj filmskoj kompaniji, svi koji su radili na filmu, od producenata do nosača rekvizita, vrlo su privrženi svom djelu, i jako im je važno kakav je odnos prema filmu. Primjerice, zarada filma u našoj zemlji, premala je u odnosu na svjetsku zaradu i nije im važna, ali su preponosni kad vide kako ste u svojoj zemlji imali zavidnu gledanost.
Na prvu svjetsku projekciju filma ne možete doći u odijelu s kravatom. Obavezno morate imati frak i leptir mašnu, jer ste time izrazili poštovanje. Imao sam čast dva puta nazočiti takvoj premijeri. Srećom, postoje saloni gdje možete iznajmiti frak, imaju sve brojeve.
Vi ste zapravo stavili Čakovec na svjetsku filmsku kartu, a nekako se onda sve kretalo preko Zagreba. Kako to da niste preselili u Zagreb?
Tih godina, u Zagrebu je vladao (tobože spontani) stav kako sve u filmskoj branši treba biti vezano za Zagreb. Ne znam kako je danas. Bilo im je nepojmljivo da se pojavio tamo neki VEM iz provincije zvane Čakovec, i rastura po državi. ‘Prijateljski’ su savjetovali kako mi je najbolje preseliti poduzeće u Zagreb, jer eto, tu se sve događa, bilo je i podmetanja nogu.
Ne znam jesu li patili od ‘kompleksa metropolske veličine’ ili od sujete, možda je bilo i nešto treće, ali nije mi padalo na pamet otići iz Čakovca. Još smo imali tradiciju male, ali razvijene kulturne sredine – grad rocka, ŠAF, Jazz, MMM, kabelska TV….. Zašto ne bi imali i kino kompaniju? Svi filmovi uvijek se prvo prikazuju u Zagrebu, tek poslije u drugim gradovima, Split pa Rijeka itd.
Jednom sam im digao tlak: u vrijeme kad su Sirove strasti krenule u kinima po Zagrebu, rekao sam kako nakon Zagreba jedna filmska kopija prvo ide u Čakovec, jer svojim sugrađanima želim priuštiti da prvi u Hrvatskoj (nakon Zagreba) vide moj film. Naravno da su se ‘šlagirali’. Procijenio sam kako sve tri kopije filma neće igrati u Zagrebu duže od mjesec dana, i s Lacijem Vargom, tadašnjim direktorom Centra za kulturu, dogovorio svečanu premijeru s uzvanicima i feštom.
Sve je bilo najavljeno u medijima, išla je i reklama. Ipak, krivo sam procijenio, film je još imao odličnu gledanost i nakon mjesec dana. Uzeo sam im kopiju, nisam htio iznevjeriti Čakovčane. Nakon premijere, film se u Čakovcu prikazivao više od tjedan dana, a u Zagrebu su morali biciklariti. Biciklarenje je kad su dva kina, a samo jedna kopija filma.
U 17 sati predstava počinje u kinu A, a u 17.30 u kinu B. Film se sastoji iz 4 do 6 rola vrpce. Kad se prva vrpca odvrti u kinu A, operater stavlja drugu vrpcu u projektor, a biciklist onu prvu prikazanu vozi u kino B na prikazivanje, i tako svih šest po redu. Zatim se vrpce voze natrag u kino A jer tu sljedeća predstava ponovno počinje u 19 sati. Koristi se bicikl, jer u Zagrebu je prerizično ići autom kroz gužvu. Ovaj ‘incident’ nikad mi nisu oprostili.
Kako ste znali koji film će odgovarati publici?
Nema recepta za kupnju filma. Film se prodaje, odnosno kupuje, u vrijeme dok još nije snimljen. Kompanije vam (u ono vrijeme) šalju faksom ponude za nove filmove, dogovarate se i dolazite na sajam. Snime nekoliko upečatljivih scena, sve skupa traje 3 minute, to vam prikažu na televizoru. Imate sadržaj filma, glumce i redatelja. Prodavači vam kuju film u zvijezde, pričaju bajke i trude se što skuplje prodati film.
Obično sam prvo pitao ‘Koliki je budžet filma?’ Više ulože u film, veća je šansa da će film biti dobar. Ako je drama ili krimić, a radnja je u kući i po dvoru, film ne mora puno koštati. Ako je puno statista i kulisa, jedrenjaka i konja, kao Troja, film mora biti skup. Ako u filmu glumi Madonna, ne kupuj, jer nema pojma o glumi, badava što u Eviti dobro pjeva. Ako Stallone ili Schwarzenegger glume u komediji, nema šanse, bolje da su vrijeme utrošili na pecanje. Ako negdje glumi Nicole Kidman ili Sean Connery, nema problema, oni sve žanrove odlično glume. Ako je redatelj Oliver Stone, film će biti mračan i turoban, ali dobar, naravno – ne smije biti komedija. Ako je film o nekom bivšem predsjedniku SAD-a, biti će odličan, ali u Hrvatskoj malo koga zanimaju bivši američki predsjednici. Ima brdo takvih parametara, više ih znaš – bolje prođeš.
Jeste li se bavili i marketingom, odnosno promocijom filmova?
Uvijek je tvrtka VEM sama radila promociju. Prije kupnje filma Sirove strasti, izračunao sam troškove, zajedno s pravima, filmskim vrpcama, obradom i cijenom reklame. Čuo sam se s više direktora hrvatskih kina, svi su rekli kako nema šanse vratiti uloženo. Ipak je film kupljen, ali je napravljena do tada neviđena promocija, nije bila preskupa, bila je nesvakidašnja. Bilo bi predugo to opisivati, ali evo jedne anegdote kao primjer: na HTV-u je bila emisija u kojoj su pitali sportaše što vole čitati, koje filmove gledati…
Goran Ivanišević, već je bio najveća zvijezda, rekao je u emisiji: ‘Meni je najbolji film Basic Instict, gleda san ga sedan puta’. Upravo smo planirali televizijsku reklamu za taj film i pala je ideja da bi mogli koristiti njegove riječi. Zovem HTV, imaju snimku emisije, ali nema ništa bez Ivaniševićeve dozvole. Imali smo poduzeće koje nas je zastupalo u Splitu, pitam ako mi mogu nabaviti Goranov telefonski broj. Znaju da je trenutno u Splitu, ali nabaviti broj – nema šanse.
Ipak, drugi dan nazovu i daju mi njegov broj. Zanimalo me ‘kako ste došli do broja?’ – ‘Ah, poslali smo dvi lipotice tamo di trenira, pa su mu izmamile broj’. Odmah zovem Ivaniševića, srećom bio je doma, predstavim se i pitam za korištenje njegove izjave u reklami. A on, ljudina i neposredan kakav je uvijek, odgovara u svom stilu: ‘Ma ća, koristi slobodno, film je odličan.’ Pitam, koliko će to koštati? ’A ća će koštati, ništa. Samo ti to odradi, i nek ti je sritno.’ Zovem odmah HTV: ‘Ivanišević je odobrio.’
Oni pak odgovaraju: ‘Ništa bez njegove pisane izjave s potpisom.’ Opet zovem Gorana , kaže: ‘Ma napiši ti izjavu umisto mene, pošalji faksom, ja ti samo potpišem, evo broj faksa.’ Šaljem faks, javlja se neki dućan. Mislim, sve je propalo, ali ipak pitam. Žena kaže: ‘Da, mi primamo ovdi fakse za Ivaniševića, on stanuje iznad nas.’ Stiže potpis, sreća neopisiva. Televizijsku reklamu smo montirali na način: ide sedam sekundi filma, onda govori Goran, svjetska zvijezda: ‘Meni je najbolji film Basic Instict’, opet sedam sekundi filma, ponovno Goran: ‘Gleda san ga sedan puta’, i na kraju opet malo filma.
Eto, tako se radi dobra reklama (smijeh) ‘kad jemaš više sriće no pameti.’ Ivaniševića sam puno puta tražio i telefonom i kad sam boravio u Splitu, nisam ga nikad uspio naći. Umjesto zahvale, kad smo film plasirali u videoteke, poslali smo mu 10 videokaseta. Zagrebački filmskih znalaci su komentirali: ili je onaj Miljenko iz VEM-a veliki prijatelj s Ivaniševićem ili ima strašno puno love, da to može platiti. Istinu znate.
Otkrili ste nam da ste upoznali brojne poznate glumice i glumce. Koji trenutak s poznatima posebno nosite u srcu?
U Los Angelesu i Cannesu, sajam se odvija u najskupljim hotelima. Filmske kuće zakupljuju velike apartmane i tamo dolazite na dogovore, u točno određeno vrijeme. U Cannesu, hoteli su nanizani uz obalu, na La Croisette bulevaru. Lijepo je i glamurozno družiti se sa sudionicima filma. Za moj posao bili su važni investitori, odnosno producenti, često sam s njima komunicirao. U tom poslu sve je vrlo povezano i tu će opet poslužiti jedan primjer vezan za Sirove strasti, naš najgledaniji film.
Kad sam na sajmu u Los Angelesu rekao vlasniku firme koja je snimila taj film, da je Ivanišević reklamirao film u Hrvatskoj, on se totalno ‘raspametio’ jer je obožavao tenis i Gorana. Taj dan imao je dogovoren ručak sa Stalloneom, odmah je pozvao i mene. Svjestan sam kako sam sitan u usporedbi s tim velikim ljudima, a odjednom, takvi te (zbog Gorana?), gledaju kao sebi ravnog. Taj čovjek ‘stvorio’ je Ramba, ali i Stallonea. Iz njegove kompanije izašli su Univerzalni vojnik, Cliffhanger, Judge Dredd, Showgirls…
Večerao sam i s Nicole Kidman, prilikom promocije njenog filma To Die For u Cannesu. Za naše tržište filmu sam dao naslov Žena za koju se umire. Film je tada bio nominiran za nagradu Zlatni Globus. Pozvali su sve koji su kupili film za svoju državu. Velika hotelska dvorana, puno okruglih stolova, za svakim po šestorica. Nicole je krenula od stola do stola i sa svakim izmijenila par riječi.
Kad je došla do mene, predstavio sam se i rekao kako dolazim iz Hrvatske. Rekla je: ‘Kod vas je sada rat, mogli biste mi nešto reći o tome.’ Japanac koji je sjedio kraj mene, ustao je i ustupio joj stolicu. To je bilo 1995. u svibnju, Oluja je bila tri mjeseca poslije. Razgovarali smo nekih četiri do pet minuta, na kraju je rekla: ‘Sad sam čula stvari iz prve ruke, širit ću istinu o tome.’ Ovaj razgovor posebno nosim u srcu. Sutradan sam čuo priču kako su se njeni tjelohranitelji i mnogi u dvorani čudili: ‘Kakav je to tip da Nicole s njim razgovara već pet minuta?’. Zbilja, život piše drame (smijeh).
U ovakvim prilikama, nije dozvoljeno fotografiranje. Pisalo je velikim slovima na ulazu u dvoranu.
Načuli smo i da ste upoznali legendarnog komičara i filmaša – Mela Brooksa.
Mel Brooks je organizirao sličnu večeru u hotelu u Milanu. Povodom njegove komedije Drakula, veseli mrtvac. Bile su pozlaćene žlice i vilice, a neki Šveđani su se zezali kako bi to lijepo mogli pobacati kroz prozor i nakon fešte pokupiti. Konobari su se smijali, a u sebi su mislili ‘Bedaki, niste svjesni kaj bi vam se tada dogodilo’.
Zezao se i Mel Brooks, zahvalivši se svima jer su istresli lovu za njegov film pa će biti još malo bogatiji. Također je išao od stola do stola i svakom osobno napisao posvetu na fotku iz filma. Na kraju je rekao kako je ‘on drukčiji od ostalih glumaca, ostat će s nama i nakrkati se i napiti divnih delicija na stolu, ionako ih je on platio’. Tako je i učinio.
Čuvate li još koju zanimljivu anegdotu o slavnima?
Jednom sam išao u Los Angeles zajedno s prijateljem, novinarom iz Splita. Svaki dan vozili smo se od hotela do sajma cestom, iznad vrlo otmjeno uređenog kvarta. Usred kvarta bila je ogromna kućerina, zbijena od hrđavog valovitog lima i trulih daski, ružna do bola. Smijali smo se tomu, čak smo par puta na sajmu pričali kako bi u Hrvatskoj to ruglo sravnili u roku odmah. Vražji Amerikanci samo su se smijali, ali nisu rekli ništa.
Tek jedan Splićanin, novinarov prijatelj, koji već godinama živi u Los Angelesu, rekao nam je: ‘Budale, to vam je House of Blues, jedno od poznatih mjesta u gradu. Tako je sagrađeno jer je to trenutno ovdje umjetnički trend. Otvorili su ga John Belushi i Dan Aykroyd, zvijezde iz kultnog filma Blues Brothers. Tu dnevno sviraju najveće zvijezde bluesa, John Mayall i slični.
Za upad su predbilježbe par mjeseci.’ Čim smo čuli ime John Mayall, vrisnuli smo kao šizerice. Ludom srećom, Splićina supruga, Portorikanka, imala je sestru čija obitelj je upravo nabavila tri ulaznice. ‘Oteo’ im je ulaznice rekavši kako je to za njegove zemljake, oni nek si nabave ponovno, mogu čekati, jer tu žive. Došavši blizu, pred kućerinu, vidjeli smo da super izgleda.
Čuvate li još kakve stare videokasete, s filmovima koji se danas više ne prikazuju?
Poduzeće VEM bavilo se i plasmanom video naslova u videoteke. Sami smo prevodili filmove, konkretno profesor Saša Roža, koji je bio zaposlen u poduzeću. Imali smo i svoju grafičku pripremu, odnosno dizajnirali smo omotnice za videokasete, plakate za kino filmove, promotivni materijal. Svojim uređajima titlali (podnaslovljavali) smo i umnožavali videokasete.
Dakle, kompletna izrada proizvoda, čak i kutija za kasetu imala je ugraviran logo poduzeća. Izdali smo oko 250 svojih naslova. Naravno, od svakog naslova čuvam po jedan primjerak originalne videokasete, ipak je to bio bitan dio mog života. Za sigurnost, svi naslovi kasnije su prebačeni i na DVD medij. U prvoj polovici 2000-ih, prestao sam se baviti kino i video distribucijom.
Čime ste se onda bavili?
U malom zvučnom studiju u poduzeću, nastavio sam rad sinkronizacijom crtića i drugih materijala na hrvatski jezik. Dolazili su glumiti, odnosno posuđivati glasove, glumci iz varaždinskog kazališta, bilo je i odličnih glumaca amatera.
Članovi vrlo kvalitetne čakovečke grupe mladih glumaca, koju je vodio nezaobilazni Dejan Buvač, vrlo često su dolazili glumiti dječje glasove. Bili su odlični, znali su i dobro pjevati. Pretežno sam sinkronizirao za zagrebačke izdavače, nešto malo i za moje poduzeće. Bilo je puno crtića koji su trajali preko jednog sata, a prikazivali su se na televizijama, (Nova, RTL, itd.). Prodavali su ih i u dućanima. Grafičku opremu, koja je prije služila za kino i video pripreme, koristio sam i dalje, za usluge grafičkog dizajna mnogim poduzećima. I tako do mirovine.
Neke televizije uvijek rano ujutro prikazuju crtiće. Mala djeca rano se probude, upale televizor i gledaju, a roditelji spavaju dalje. Jedna je djevojčica prepoznala mamin glas u crtiću, jer je mama prije puno godina glumila kornjaču u tom filmu.
Odjurila je brzo u spavaću sobu, a tamo mama spava u krevetu. Ide natrag u dnevnu sobu, tu opet mama govori u crtiću. Nastao je plač i vriska, jer mala se uplašila da će mama postati kornjača.
Tehnologija se u posljednjih 30 godina jako mijenjala, gotovo godišnje. Gubi li se čar filmova sada kada su lako dostupni svima, jer gledatelji uopće ne moraju ići u kina ili čekati da izađu na kasetama?
1895. godine prikazan je prvi film u kinu i puštena je u komercijalnu prodaju prva gramofonska ploča. Skoro sedamdeset godina ništa se po pitanju nosača zvuka i slike nije mijenjalo, slušale su se ploče, išlo se u kino. Zatim, u samo dvadesetak godina stihijski su se izredali magnetofon, televizor, audiokaseta, videokaseta, videokamera, kompjuter, disketa, CD, DVD, tablet, stiker, pametni telefon i, na kraju, više ne trebamo nosač za pohranu zvuka i slike, sve je uskladišteno na internetu.
Nestala je i fotografija na papiru, nestali su i neki uređaji ovdje nabrojani, tehnologija ih je naglo stvorila, ali i otpisala. Mislim da je spomenuti napredak donio mnoge pogodnosti, ali učinio je (možda) nepopravljivu štetu. Kroz sve protekle godine, bavio sam se i pločama, i videokasetama, CD-ima, DVD-ima. Znam koliko mi je truda trebalo pronaći neki naslov, među tisućama drugih. Ako nisi bio organiziran, izgubio si se. Danas je komfor maksimalan, do svakog naslova dolaziš u par klikova, može i ležeći.
Za par tisuća videokaseta, trebao si par kubnih metara prostora, sad ne trebaš ništa. Sav ovaj komfor ima i tamnu stranu. Brzo i lako dolazimo do svega, istom brzinom to i odbacujemo. Nekad, ako si utrošio neki trud pronaći, na primjer, LP ploču, onda si sigurno par pjesmi i odsvirao.
Danas, slušaš desetak sekundi, klikneš, ideš dalje. Mnogi su postali površni, teško se koncentriraju na duži sadržaj. Pogledajte koliko su duge mnoge nove hit pjesme, malo preko dvije minute. Nekad je prosjek bio oko četiri minute. Odlazak u kino, odnosno grupno gledanje filma bio je ritual i doživljaj. Čovjek je stvoren kao društveno biće, potrebna mu je vibra grupe. Nezamjenjiv je osjećaj smijati se (ili šmrcati), ‘čoporativno’ u kinu, gledati ogromno filmsko platno.
Ljudi idu na utakmice jer grupnost djeluje terapijski. Rijetki su zaspali u kinu, pred televizorom zaspe svaki drugi, bez obzira na kvalitet filma. Postajemo usamljeni i otuđeni, to je jedna od većih bolesti ‘modernog’ svijeta. Neki još uvijek znaju balansirati između dobroga i štetnoga, neki su se već pogubili.
Tvrdim kako se film jedino vrhunski kvalitetno može doživjeti samo u kinu. Jednako je i sa slušanjem glazbe: stereo linija i sjedenje u fotelji. Nove generacije niti ne znaju za to iskustvo, možda im nismo pokazali. Danas zvuk i slika imaju vrhunsku kvalitetu, ali ih krivo konzumiramo, slušalicama, a ekran na desetak centimetara. Bit ce uskoro puno nagluhih i slabovidnih.
