Elizabeta Božić iz Mačkovca već dvadeset se godina bavi jahanjem. Po struci je komercijalist, ali prava ljubav su joj konji
– Jahanjem se bavim od osme godine. Od malena sam često viđala konje na televiziji, ali očarali su me kad sam ih na raznim manifestacijama i proštenjima vidjela uživo, priča Elizabeta.
Na konjima su joj se najviše svidjele njihove izražajne oči i topao pogled, a privukla ju je i snaga koju isijavaju. – Baš su veličanstvene životinje. Kao i svako dijete, željela sam im se približiti. Odmah sam počela roditeljima dosađivati da želim konja.
Kod roditelja, ali i širega kruga obitelji naišla je na apsolutnu podršku. Roditelji su ju upisali u školu jahanja na privatnoj ergeli gdje su ubrzo otkrili njezin talent za dresuru i preponsko jahanje.
Elizabeta je danas vlasnica čak četiriju konja i brojnih trofeja, ali uz njezinog prvog konja vežu ju posebna sjećanja.
– Baby Doll sam prvi put ugledala na ergeli na kojoj sam učila jahati i tu smo izgradile stvarno osobit odnos. Od djetinjstva sam sanjala da će ona jednoga dana biti baš moj konj. Prije 15 godina san mi se ostvario – službeno sam postala njezina vlasnica, s osmijehom govori Elizabeta.
No ovoj dirljivoj priči tu nije kraj. Baby Doll je prije sedam godina postala majka Calypse B, kobile s kojom Elizabeta danas postiže svoje sportske uspjehe. – Ponekad vidiš da je u pitanju sudbina i jednostavno se moraš nasmijati, zaključuje.
Elizabetina ljubav prema konjima proširila se na cijelu obitelj pa su osim Baby Doll nabavili još dva konja.
– Ema i Laufer bili su prvi konji koje smo nabavili kao obitelj. Stigli su za Božić 2010. godine i te zime nitko od nas nije kupovao poklone „za pod bor.” Konji su za nas bili najljepši božićni poklon.
Turniri
Elizabeta je na svom prvom turniru sudjelovala 2012. godine, neposredno nakon što je stekla natjecateljsku licencu. S Calypsom se natječe posljednje tri godine i pritom je svake sezone bila viceprvakinja u kategoriji mladih konja. Elizabeta i Calypsa su 2024. godine bile prve na rang listi u dresuri, a počele su se i ozbiljnije baviti preponskim jahanjem. Na posljednja dva turnira u Mađarskoj imale su osam startova u dva mjeseca i Calypsa je svaki put bila među prvih pet.
– Počele smo s dresurom jer je dresura osnova za preponsko jahanje. Dosad smo preskakale 105 cm, a ove godine želim doći do 115. Glavni cilj za ovu godinu nam je državno prvenstvo u preponskom jahanju za seniore amatere, kaže Elizabeta.
Calypsa je trenutno na pauzi nakon dobre sezone, no inače treniraju čak šest dana u tjednu. Uz treninge tu je i dnevno održavanje koje također oduzima dosta vremena, ali i financijski troškovi povezani s opremom i veterinarskom njegom.
– Ponekad je naporno sve to uskladiti s poslom, ali kad nešto voliš, pronađeš način. Imaš dobrih i loših dana, ali odricanje se isplati kada postigneš dobar uspjeh. Ako u nečemu želiš uspjeti, moraš se posvetiti sto posto.
Elizabeti su obitelj i prijatelji najveća podrška. Društvo joj redovito dolazi na turnire, a ponekad dođu i kolegice s posla sa svojim obiteljima. Kaže da joj je velika podrška i njezin konjički klub.
– Trenutno sam članica konjičkog kluba iz Koprivnice pa zbog udaljenosti ne mogu često ondje odlaziti, međutim izlaze mi u susret i pomažu koliko god mogu. Svi su me jako lijepo prihvatili.
Elizabeta je prije nekoliko godina stekla vozačku dozvolu za B i E kategoriju motornih vozila kako bi sama mogla voziti Calypsu na turnire. Često idu u Zagreb ili Mađarsku i prava su atrakcija među lokalnim stanovnicima.
– Neobično je vidjeti žensku osobu kako sama vozi tako veliku prikolicu, i to još s konjem. Naporno mi je sama voziti na turnir i natjecati se, ali neprocjenjivo mi je što sam neovisna o drugima i što sve postižem vlastitim trudom i zalaganjem, ističe.
Na pitanje zašto je izabrala baš preponsko jahanje odgovara spremno:
– Osjećaj je kao da letiš. Tu je taj nalet adrenalina koji ništa ne može zamijeniti.
Ozljeda se, kaže, ne boji jer svaki sport nosi rizik. Nogu možeš slomiti i trčeći ili čak hodajući.
Dugogodišnjim druženjem s konjima Elizabeta je prikupila brojne priče i anegdote, a jednu rado dijeli s poznanicima:
– Na svoj prvi pravi turnir zapravo nikad nisam stigla. Krenuli smo za Zagreb rano ujutro, međutim na autocesti nam se pokvario kamion i nismo ga uspjeli na vrijeme popraviti. Turnir je prošao bez nas, a ja sam bila razočarana jer sam taj dan čekala cijeli život.
No nije sve samo u turnirima i treningu. Elizabeta, Calypsa i Laufer često izlaze u šetnju na okolna polja i šume gdje vrijeme provede u istraživanju prirode. Ponekad im se pridruži i Elizabetina dvanaestogodišnja bernardinka Frida.
– Calypsa baš i ne voli pse pa joj se ne sviđa kad Frida ide s nama, ali djecu zato obožava. Kada vidi dijete,pretvori se u pravu mazu.
*Preuzeto iz lista Međimurje br. 3641
