U dvorištu Vladimira i Amalije Halić iz Male Subotice pažnju ponajprije plijeni lijepo uređen travnjak vrtnim ukrasima i skulpturama, međutim ova obiteljska kuća zapravo skriva obilje darova prirode
Ima svega, voćki, čokota, kokica i pčelica, a tu je i zimski vrt prepun njegovanog cvijeća i bilja. Bračni se par Halić godinama bavio brojnim poljoprivrednim djelatnostima, no upravo su pčele bile i ostale prva ljubav gospodina Vladimira.
– Pčelarstvo nije unosan posao, to je posao koji se radi iz ljubavi, ističe na početku razgovora. Odmah je jasno da ljubavi ovdje ima napretek jer se gospodin Vladimir pčelarstvom bavi već točno 48 godina.
– Ono vrijeme kada sam počinjao, bilo je zlatno doba pčelarstva, kaže Vladimir. Nekada smo imali više od dvadeset košnica i po košnici smo dobivali po pedeset kilograma meda. Tada je bilo obilje livada i sjenokoša, pčele su imale gdje skupiti nektar. Situacija se nažalost u posljednje vrijeme promijenila na gore.
Klimatske promjene
– Danas smo sretni ako po košnici dobijemo 20 kilograma meda. Nedavno smo imali nekoliko jako loših godina za redom. Promrzla je agacija, meda je bilo malo, priča Vladimir.
Pčelarstvo pati zbog klimatskih promjena i zagađenja zraka, a upotreba nedozvoljenih pesticida često rezultira trovanjem pčela.
– Prošle je godine sezona ipak bila malo bolja, imali smo dosta proljetnog nektara i agacije, međutim dobivene su količine tek sjena davnih dana. Nekada je proljetnog meda bilo dvadeset ili čak trideset posto više, dok su danas količine podjednake.
Pčele su vrlo osjetljive i reagiraju čak i na najmanju promjenu. Nekada ih nije trebalo dohranjivati za zimu, štoviše, vrcalo se čak i na jesen, a meda je bilo viška. Danas ih treba dohranjivati s čak deset kilograma šećera po košnici da bi preživjele zimu.
– Pčele u današnje vrijeme treba početi dohranjivati već u srpnju ili kolovozu, osobito ako je velika suša. Svaki tjedan im treba davati šećerni sirup kako bi preživjele, pojašnjava Vladimir.
Kod stacionarnog pčelarstva računice više nema, kaže on. Nekada su dobivali i po četiristo kilograma meda i sve bez problema prodali, postojali su kupci na veliko koji su bili spremni platiti poštenu cijenu. Danas bi se teško pronašao kupac na veliko koji bi bio spreman ponuditi prihvatljivu cijenu.
– Jedini preostali isplativi oblik pčelarstva su seleći pčelinjaci, kaže Vladimir. Seleći pčelinjaci pružaju veći izbor pčelinjih paša, međutim takvom se poslu potrebno posvetiti sto posto.
Koja je realna cijena meda?
– Pčele su živa bića i treba se njima baviti. One zimi miruju pa nema brige, međutim kad su aktivne, potrebno ih je pregledati najmanje jednom tjedno i posvetiti im pažnju. Netko ima mačku, netko ima psa, a ja sam zavolio pčele i tako spojio ugodno s korisnim.
Problem su i jeftine imitacije meda koje se prodaju po trgovačkim centrima, napominje Vladimir. Nije moguće da kvalitetan med košta tek dva ili tri eura jer su danas troškovi pčelarstva previsoki da bi to bilo realno. Ipak su tu skupi lijekovi, šećer i druga ulaganja. Pitanje je što se zapravo nalazi u tim staklenkama, ali kvalitetno sigurno nije. Realna cijena kvalitetnog meda iznosila bi sigurno oko devet do deset eura.
– Pravi se med kristalizira nakon određenog vremena, dok taj lažni med ostaje rijetke konzistencije i ne stvara kristale. Bolje uzeti žličicu pravog meda nego pet žličica ovog lažnog, pojašnjava.
Što se pak uvoza tiče, gospodin Vladimir ističe da su potrebne oštrije kontrole jer neki proizvođači uvoze med upitne kvalitete, miješaju ga s malim količinama našega meda i potom prodaju uz etiketu „Sto posto domaće.” U Sjedinjenim Američkim Državama staklenka kvalitetnog meda košta i po dvadeset dolara, ističe.
Veliki su problem i nametnici, osobito varroa, tip grinje koji napada medonosne pčele. Varroa je danas rak-rana pčelarstva, a raširila se posljednjih dvadeset godina. Brojni su pčelari zbog varroe ostali bez pčela, a i Vladimir se s njom uporno bori. Svake godine krajem ljeta obavezno tretira svoj pčelinjak sredstvima protiv ovog opasnog nametnika.
– Ako ih ne zaštitiš od varroe, na proljeće otvoriš košnicu i pčela jednostavno nema, upozorava Vladimir. Nozemoza je također jedna od opasnijih nametničkih bolesti kod pčela, međutim on s njom za sada nije imao problema.
Kada priča o razlozima zašto voli pčele, prisjeća se vlastitih skromnih početaka:
– Moj tadašnji šef bavio se pčelarstvom i jednom nas je prilikom odveo na pčelinjak. Kolega i ja smo se zainteresirali, međutim o pčelarstvu tada nismo znali ništa. Znali smo samo da volimo med. Uskoro smo otišli kod jednog starca koji je u Lendavi prodavao svoje pčele i košnice.
Stavio je pred nas zdjelu s medom i rekao: „Jedite koliko možete jer med se ne poklanja. Pčele su se za njega previše naradile da bih ga dijelio badava.” Ja međutim na to tako ne gledam. Mi većinu našega meda s ljubavlju poklanjamo prijateljima i poznanicima, s osmijehom priča Vladimir Halić.
Njegov je prijatelj na kraju kupio spomenute košnice, no on je svoj pčelinjak ipak započeo nešto kasnije.
– Igrom slučaja moje prvo društvo formirao je djed djevojčice koja će mi godinama kasnije postati snaha. Tada sam nabavio knjige, sve čitao i proučavao kako bih bio siguran da stvari radim na ispravan način.
Naravno, usput sam pravio i greške, ali greške su tu da iz njih učimo. Bitno je samo razumjeti da je svako društvo priča za sebe te da se u svakoj košnici nalaze živa bića kojima je potrebno posvetiti vrijeme i pažnju, zaključuje gospodin Vladimir.
*Preuzeto iz lista Međimurje br. 3641
