
Vesna nije dala da ju bolest definira, već je prigrlila život sa svim njegovom izazovima
Vesna Kos (62) iz Novog Sela Rok žena je koja inspirira svojom snagom, mudrosti i prihvaćanjem života u svim njegovim aspektima. Majka dviju odraslih kćeri, Jasmine i Andrijane, Dušanova i Sinišina punica, baka dvaju unuka, Aleksandra (9,5) i Nika (15), te supruga Zlatka, već 13 i pol godina živi s dijagnozom zloćudne bolesti.
Oboljela je od adenokarcinoma jajnika 2011. godine, no umjesto da je bolest definira, Vesna je odlučila prigrliti život sa svim njegovim izazovima.
Početak bolesti
“Primijetila sam sama da nešto nije u redu. Otišla sam na pregled i na ultrazvuku se sve vidjelo. Običnim ginekološkim pregledom ne može se ustanoviti karcinom”, počela je Vesna priču o svom životnom iskustvu.
Dijagnoza je stigla 2011. godine – adenokarcinom jajnika. Operirana je i prošla šest ciklusa agresivne kemoterapije. Opisala je kako joj je trebalo godinu dana da se oporavi samo od kemoterapija: “Bolest je teška, ali je i liječenje jako agresivno.”
Povratak bolesti
Nakon razdoblja relativnog mira, u jesen 2017. godine Vesna je osjetila jake bolove u abdomenu, toraksu i zdjelici. Početkom 2018. CT je otkrio metastaze na plućima. “Još sam bila na stolu za snimanje, a već je došao liječnik i rekao da moram hitno na liječenje u Zagreb”, rekla je i napomenula da se prvo smatralo da se radi o novom karcinom, no ispalo je da je njezina prvobitna bolest metastazirala.
Neki su liječnici smatrali da joj nema spasa, ali Vesna nije odustala. Primila je dodatnih šest kemoterapija, nakon kojih su se metastaze povukle, ali su ožiljci ostali.
Tada je obavila i testiranje na BRCA gen, koje je pokazalo da je karcinom genetski uvjetovan. Dva mjeseca nakon završetka kemoterapije, počela je uzimati tzv. pametne lijekove, koje će morati koristiti cijeli život.

Novi izazovi
No, kako to biva, život je donio Vesni nove izazove. U rujnu 2018. osjetila je čudne simptome – trnjenje glave, gubitak fine motorike, probleme s ponašanjem i govorom te nesanicu. Liječnici su otkrili da su joj popucale mikrožilice u mozgu. “I opet mi je trebalo godinu dana da se oporavim. Posljedice su ostale, ali sam naučila živjeti s njima. Tu nije bio kraj, dolaskom pandemije koronavirusa ponovno sam se našla u bolnici, 15 dana moja se temperatura nije spuštala ispod 40 stupnjeva. Nekim sam čudom ostala živa.”
Prihvaćanje umjesto borbe
S obzirom na to što je sve prošla u malo više od 13 godina, mnogi bi Vesnu nazvali borcem, ali ona ne voli taj izraz: “Ne volim riječ ‘borba’ jer me asocira da se nešto radi na silu. Ja sam zapravo prihvatila situaciju i pustila ju. Trebale su mi godine rada na sebi i unutarnjih previranja da dođem do tog shvaćanja.”
Svaka osoba ima svoj put u nošenju s bolešću, a Vesna je odabrala učiti od drugih: “Slušala sam žene koje su preživjele rak i uzela sam iz njihovih iskustava ono što mi odgovara. Zato sam se uključila u Županijsku ligu protiv raka, tamo razmjenjujemo iskustva.”
Podrška i zajednica
Od 2013. godine Vesna je članica Županijske lige protiv raka, gdje je pronašla podršku i korisne informacije o prehrani te zdravstvenim i socijalnim pravima. “Liječnici se time ne bave, ali žene u Ligi dijele savjete. Primjerice, savjetovale su mi da jedem luk, češnjak i špek kako bih očuvala krvnu sliku. Poslušala sam ih i prošla svih 12 ciklusa kemoterapije bez transfuzija i injekcija.”
Danas se Vesna redovito druži s drugim ženama kroz sastanke svakog ponedjeljka pod nazivom “Terapijska kavica”, a za Vesnu su to susreti koji nadilaze obična prijateljstva: “Dijelim svoja iskustva s drugima. Razgovaram s drugim ženama koje prolaze isto ili slično. Zdrav čovjek to nikada neće razumjeti i to je u redu. Meni je opet trebalo vremena da shvatim da me zdravi ljudi ne razumiju.
Najmanje razgovaramo o bolesti, ali znamo da se međusobno shvaćamo. Važno mi je razgovarati s ljudima koji znaju o čemu govorim.”
Put ozdravljenja
“Prva pomisao, kada sam saznala za dijagnozu, je bila zapravo pitanje: ‘Bože moj dragi, ja imam 49 godina, to je to od mojeg života?’ Bila sam u naponu snage, kćeri su odrasle, jedna se i udala, došao je prvi unuk, bila sam spremna još više posvetiti se poslu. Tek sam se onda oslobodila, a dijagnoza je došla kao grom iz vedra neba. Čim sam čula riječ karcinom, pomislila sam na kraj. No tim sam se pitanjem ja zapravo vratila Bogu”, odgovorila nam je Vesna na pitanje o osjećaju nakon dobivanja dijagnoze. Njezin put, koliko je bio fizički zahtjevan, toliko je bio i psihički izazovan.
“U tim trenucima podrška mi je bila obitelj. Moje dvije prekrasne kćeri i muž. Puno mi je značilo što smo se mi u svemu tome ponašali normalno. Dok sam odlazila na kemoterapije, to nisu bile drame. Nije bilo plača. Nije bilo negativnosti.
Veliku podršku pružala mi je i sestra, koja je nešto slično i sama prolazila. Ona je pak oboljela od karcinoma debelog crijeva s 46 godina i dok je njoj njezina tadašnja doktorica izdavala posljednje uputnice prije operacije, rekla joj je: ‘Gospođo Katarina, od sad ste sami.’
Tada nam je svima to zvučalo strašno okrutno. No nakon liječenja, shvatile smo što je doktorica željela reći. U bolesti je čovjek sam. Obitelj pomaže kada padneš, oni te podignu. No nitko umjesto tebe ne može ići na operaciju. Nitko te ne može maknuti od svih tih bolova. Sve to prolaziš sam.”
Vjera i zahvalnost
Kada je Vesni bilo najteže, obitelj je reagirala. Pronašli su svećenika koji Vesnu i danas vodi na njezinom putu ozdravljenja. “Kako se moja bolest vraćala, tako sam ja nastavila razgovarati s Bogom. Ne samo da sam nastavila, već sam i produbila odnos. Upoznala sam živog Isusa Krista – onoga koji zacjeljuje. I dalje sam na tom putu, jer taj put za mene znači mir. Imala sam sreću – Bog je vidio što se samnom događa. U moj je život ušao jedan svećenik koji mi je jako pomogao i dalje komuniciram s njim. Sve negativne osjećaje – strah, ljutnju, bijes – ja sam ostavila iza sebe. Prihvatila sam situaciju i pustila ju.
Zahvalna sam prvenstveno Bogu, obitelji, liječnicima, ali posebnu zahvalu imaju moje medicinske sestre. Kada je moj život bio ugrožen, one su me spašavale. One su moji anđeli čuvari.”

Život s dijagnozom
Vesna ne voli reći da je bolesna – kaže da ima dijagnozu. “Mogu živjeti normalno samo ako prihvatim i prilagodim se situaciji. Pametni lijekovi koje uzimam već šest godina uzrokuju veliki umor, pa sam i tu učila kako stati kad osjetim iscrpljenost.
Dok sam dobro, ja se sredim, idem među ljude, svojoj obitelji pečem kolače, kuham… dok ide. Dok više ne ide – svi u kući znaju da baki nije dobro. I onda se ukućani poslože i prilagode, nema više potrebe nešto objašnjavati.
Držim se zdravog optimizma. Živim život dan po dan. Kada mi je bilo najgore, nisam mogla razmišljati o sutra, jer je i ono danas bilo previše. Naravno da imam načelne planove za budućnost. No ako se opet dogodi nešto nepredviđeno, u redu je – neće biti drame.
Prihvatila sam savjet onkologice – ja sada uživam. Veselim se ustajanju ujutro, vježbanju, doručku, kućanskim poslovima, kuhanju, izletima s mužem, druženju s obitelji… Ja sam presretna jer mogu sve to raditi, jer kada prolazite kemoterapiju, ovisni ste o drugima i to ne možete raditi. Dijagnoza me naučila puno toga. Volim reći da je dijagnoza moja učiteljica života – zbog dijagnoze sam se naučila brinuti o sebi, veseliti se i uživati”.