Gospođa Sandra Slana iz Dekanovca već gotovo trideset godina radi kao odgojiteljica u vrtiću i svoj posao jednostavno obožava
Prije nekoliko godina izabrana je za ravnateljicu dječjeg vrtića u Nedelišću, što je za nju predstavljalo i više nego dobrodošao izazov. Živjela je običnim obiteljskim životom i uživala u vremenu provedenom s obitelji, sve dok joj 2023. godine život nije zadao težak udarac. Dobila je dijagnozu koja je promijenila sve.
– Na dojci sam još 2017. godine napipala kvržicu. Odmah sam se javila liječniku,te sam upućena na mamografiju. Ispostavilo se da je u pitanju cista, no liječnici su mi savjetovali da iz predostrožnosti nastavim s redovitim godišnjim kontrolama. Nalazi su iz godine u godinu bili uredni, sve do 2023. godine, priča Sandra.
Na tom pregledu doktor je primijetio nešto čudno te je Sandru za svaki slučaj uputio na punkciju. Nakon punkcije slijedila je biopsija, a nakon biopsije potvrđeno je ono najgore – dijagnosticiran joj je karcinom dojke. Od tada je prošla 16 ciklusa kemoterapije, 16 ciklusa zračenja, 18 doza pametnih lijekova i operativni zahvat.
– Najteže mi je bilo prvih nekoliko tjedana nakon dijagnoze. Cijelo sam vrijeme očekivala da ću se probuditi i shvatiti da je sve bio samo ružan san. Nije mi bilo jasno kako se to može događati, kako to može biti moja stvarnost.
Lakše joj je postalo tek kada je započeo proces liječenja jer je znala da više ne stoji na mjestu, već kreće na put prema izlječenju.
Liječenje je bilo teško – i fizički i psihički. Situacija ju je više pogodila psihički nego fizički, međutim ova hrabra žena nije dozvolila da rak preuzme kontrolu nad njezinim životom. S posla nije izostala ni tijekom kemoterapije ni radioterapije.
– Posao mi je pomogao da skrenem misli, da ne razmišljam o crnim prognozama. „Zakopala” sam se u posao i trudila se zadržati koliko-toliko pozitivan stav. Na poslu je uvijek užurbano, uvijek ima neki problem koji treba rješavati i to me spriječilo da potonem.
Podrška
Osim psihičkoga tereta, najteže je prihvatila gubitak kose, no uskoro je shvatila da je kosa mala cijena za spas vlastitoga života. Nabavila je vlasulju i s vremenom zavoljela koliko je praktična.
– Samo ju staviš na glavu kao kapu i ne moraš se zamarati frizurom, kaže.
Posebno joj je teško bilo priopćiti primljenu dijagnozu svojoj obitelji i prijateljima, no oni su se stvarno iskazali i osigurali joj lavovsku podršku iz koje je crpila hrabrost tijekom cijeloga procesa.
– Podrška mojih najbližih bila je nevjerojatna. Obitelj i prijatelji iz djetinjstva uvijek su bili tu za mene, a moje cure na poslu posložile su si raspored tako da me svaki dan jedna mogla pratiti na zračenje. Muž je također posložio raspored na poslu kako bi mogao biti uz mene, a sestra me vozila u Zagreb na kemoterapije. Ne bih to preživjela bez njih.
S curama na poslu su zajedno odbrojavale cikluse kemoterapije, smijale se i zajedno plakale. Snagu su joj pružili i liječnici na KBC-u Rebro, kaže, koji su joj uvijek pristupali sa stručnošću i suosjećanjem. Nikad se tijekom liječenja nije osjećala kao broj, uvijek su ju tretirali kao osobu i strpljivo odgovarali na sva njezina pitanja.
Na koncu je u listopadu prošle godine Sandra primila vijesti koje je iščekivala – pobijedila je rak. Osjećaj je bio neopisiv, kao da joj je netko skinuo ogroman teret s leđa, no nakon inicijalnog olakšanja vratila se strepnja.
Strepnja
– Što ako se vrati? Što ako noćna mora ipak nije gotova? Teret je to koji osoba nosi čitav život, kaže ona.
Iz svega toga proizašlo je i nešto dobro, naime silom prilika ukućani su naučili sami obavljati kućanske poslove. Prije su uvijek čekali da mama to odradi. U početku je djeci snimala videolekcije o tome kako pokrenuti perilicu rublja ili suđa, no brzo su pohvatali konce. Od tada svi ravnopravno dijele kućanske poslove.
Sandra danas ima potpuno nov pogled na svijet. Ne zamara se više sitnicama, ne zanimaju ju tračevi i ne opterećuje se banalnim stvarima kao što su fizički izgled ili mišljenje drugih. Puno više vremena provodi sa suprugom, zajedno putuju i druže se, a trivijalne stvari zauzele su posljednje mjesto u njezinoj svakodnevici. Zahvalna je na svakom novom danu.
Sandra na ovaj težak period u svom životu gleda kao na priliku da pomogne drugima.
– Važno je znati da nisi sam, da se događa i drugima. Puno mi je pomoglo što sam na internetu čitala iskustva drugih žena koje su to prošle i tako se dodatno informirala o svojoj bolesti.
Nakon liječenja javilo joj se dosta drugih žena koje su oboljele i koje se trenutno liječe, i to kako bi potražile savjete i utjehu. Jedna od tih gospođa redovito je odlazila na mamografiju i nalazi su joj uvijek bili uredni, međutim kvržicu na dojci napipala je u vremenu između dva zakazana pregleda.
– Upravo je zato samopregled toliko važan, ističe Sandra. Da je gospođa dijagnozu dobila tijekom zakazanog pregleda pola godine kasnije, bolest bi imala više vremena uznapredovati.
Također je važno znati da se ova bolest ne pojavljuje samo kroz starijih žena. Sandra se u bolničkim čekaonicama i ordinacijama susretala podjednako i s mladim i starijim ženama.
Na pitanje što bi poručila drugim ženama, spremno odgovara:
– Osluškujte svoje tijelo, pratite promjene i reagirajte na njih. Obratite se liječniku bez srama, bolje je da tri puta dobijete uredan nalaz, nego da zanemarite nešto što bi moglo biti opasno. Odazovite se na preglede, oni su brzi i bezbolni, a mogu biti od životne važnosti.
Za žene koje su nažalost primile istu dijagnozu kao ona Sandra prenosi riječi svoga liječnika koje su joj svojedobno pružile utjehu: “To je bolest koja se liječi korak po korak. Kroz nju treba koračati polako, boriti se u svakom trenutku i nikad ne odustajati.” Sandra također naglašava da je strah u ovoj situaciji sasvim normalan.
– Svi se mi bojimo, ali nije dobro zadržavati emocije u sebi. Pričajte s nekime, isplačite se i nastojte zadržati pozitivan stav. Medicina je danas nevjerojatno napredovala, imajte vjere u svoje liječnike i u same sebe.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3639
