Dobar automehaničar se prepoznaje po prljavim rukama
Danas se obilježava Dan automehaničara i vozača, zanimanja bez kojih ne bismo mogli zamisliti svakodnevnicu, ali opet ih se sjetimo samo kada nam trebaju.
Ovi profesionalci čiji se život okreće oko svega što ima motor i kotače (ili neku inačicu kotača), važan su stup našeg gospodarstva. Bez njih nema automobila, kamiona, motora, ali ni javnog prijevoza, transporta robe i dostave, poljoprivrede i brojnih drugih grana.
Povodom dana u kojem se slave i automehaničari svratili smo u malu obiteljsku radionicu u Prelogu gdje radi već treća generacija automehaničara u obiteljskom poslu i razgovarali s vlasnikom, Draženom Strahijom o prednostima i nedostacima struke.
Dražen Strahija (uskoro će navršiti 50) iz Preloga bavi se automehanikom već 33 godine. Direktno iz srednje škole se zaposlio kod automehaničara, majstora Ignaca Belića iz Preloga, koji je pak cijeli svoj radni vijek proveo u popravljanju automobila.
Na svom prvom i jedinom poslu se i zaljubio, i to u šefovu kćer. Život je ubrzano krenuo, došla su djeca, a šef Belić je otišao u mirovinu. I tako je Dražen preuzeo Autoservis Belić, koji je sada postao Autoservis Strahija, usput je postao i majstorom te nastavio tradiciju “šarafljenja” automobila.
S Draženom radi i njegov sin Leon (26), Ignacov unuk, koji će također jednog dana preuzeti obiteljski posao. Da su uvjeti rada dobri, a posla uvijek ima, svjedoči i njihov jedini kolega u poslu, Igor Lilek (43), Preložanin, ali draškovski zet, koji se također direktno iz srednje škole zaposlio kod šefa Belića i radi za obitelj više od 20 godina.
Automobili su njihovi pacijenti
Dugi radni vijek samo za jednog poslodavca ili samo na jednom poslu ne znači i da dolazi nužno do zasićenja poslom. Kako Dražen kaže: “Uvijek se događa nešto novo, na tržištu automobila se stalno razvijaju novosti i uvijek se može u ovom poslu naučiti nešto novo. A to je jako zanimljivo.”
Poslu dečki iz autoservisa pristupaju precizno poput liječnika. “Svaki je auto poseban na svoj način i svaki se auto razlikuje po svojoj ‘bolesti’. No za razliku od pacijenata, automobil ne može reći što ga muči i tu onda uključujemo dijagnostiku. Ali ni dijagnostika ne može uvijek s preciznosti reći što je problem. Zato automehaničari moraju biti i dobri analitičari.
Moramo što preciznije pronaći problem, što brže ukloniti ga i vratiti automobil vlasniku u boljem stanju nego što nam je došao”, objasnio nam je majstor Strahija. Kako u autoservisu dečki popravljaju gotovo sve vrste automobila, zna im se dogoditi i da vlasnika moraju suočiti s teškom istinom.
“Rijetko na popravak dobijemo nepopravljive automobile. Vlasnici ih uglavnom drže iz sentimentalnih razloga, vezani su uz njih, no kada vidimo da automobilu nema spasa zbog godina, istrošenosti i hrđe, a i u takvim slučajevima troškovi popravka prelaze vrijednost samog vozila, kažemo iskreno vlasniku kako stvari stoje”, otkrio nam je Dražen.
Što se pak težine popravaka po vrsti automobila tiče, u autoservisu su složni – najgori auti za popravljati su talijanski, a najzahvalniji i najbolji su njemački.
Posla uvijek ima
Posla uvijek ima, kažu dečki, nekada i previše. Prije nekoliko godina to nije bila stvar. Dva do tri automobila dnevno u radionici bila su norma. No došlo je do promjena u razmišljanju vlasnika automobila. Naime, sve se manje ljudi odlučuje za “fuš automehaničare”. Sigurno je sigurno – u autoservisu je ipak bolja usluga, a i srce je na miru kada se auto povjeri u ruke profesionalca.
Mladi dolaze s prevelikim očekivanjima
S više posla dolazi i potreba za više radnika. No u tom segmentu Autoservis Strahija, kao i brojni drugi, imaju probleme u pronalaženju kvalitetnih radnika. Šef Dražen kaže kako su do nedavno uzimali praktikante, no današnji mladi imaju sasvim jedan drugi stav prema poslu. Vrlo nadobudni dolaze na praksu očekujući da će već od početka samostalno raditi generalke.
“Prvo se moraju upoznati s alatom i s osnovama posla. Svi misle da će odmah popravljati najzahtjevnije kvarove, a ne znaju ni držati ključ u rukama. Zato je i praksa tu, da ih naučimo. Ja sam počeo samostalno raditi tek četvrtu ili petu godinu na poslu. Tu onda dolazi do razočaranja s njihove strane, kada shvate da će trebati još puno godina da steknu iskustvo potrebno za samostalni rad na automobilima. No danas se mladi sve rjeđe uopće odlučuju za smjer automehaničara”, kaže Dražen.
Za kraj smo ga upitali koje su prednosti, a koji nedostaci posla. “Prednost je ta da svaki dan možeš naučiti nešto novo i nikada nam nije dosadno. A nedostatak su prljave ruke. No po prljavim se rukama prepoznaje dobar automehaničar”, zaključuje Dražen Strahija.
