Mala Subotica nekoć je bila dom jedne od najpoznatijih pekara u Međimurju – "Pekare Josip Lončarić", koja je čak pet desetljeća služila mještanima i putnicima namjernicima
Osnovana 19. svibnja 1953. godine, pekara je bila simbol obiteljske predanosti i marljivosti, poznata i van Međimurja, a iza njezine uspješne priče stoji Josip Lončarić, čovjek koji je život posvetio pekarskom zanatu.
Kako je sve počelo? Odgovor na to pitanje potražili smo kod kćeri Ane Lončarić-Tretnjak, prof. defektologije u mirovini i unuke, Tajane Tretnjak mag. novinarstva koja živi i radi u Zagrebu. Tajana je urednica portala o kuhanju, te slobodno možemo reći kako je zadržala obiteljsku nit bavljenja gastronomskim delicijama.
Pekarski put Josipa Lončarića
Josip Lončarić, rođen i odrastao u Čakovcu, svoj je pekarski put započeo radeći kod poznatog čakovečkog pekara Singera do 2. svjetskog rata dok obitelj Singer nije bila deportirana u Auschwitz.
– Na kraju rata, moj djed se vraćao pješke iz Njemačke kroz Austriju nakon čega odlazi na odsluženje trogodišnjeg vojnog roka u Prištinu i tamo opet radi kao pekar. – govori nam Tajana.
Potom je Josip položio majstorski ispit, stekao stručnu spremu zanatskog majstora i odlučio otvoriti vlastiti obrt.
Odabrao je Malu Suboticu zbog blizine željezničke pruge i obiteljskih korijena, te je tako 19. svibnja 1953. godine otvorio obrt ‘Pekara Josip Lončarić’. Prvo je pekao u unajmljenom prostoru, a ubrzo je sagradio kuću i pekaru na Glavnoj ulici, koja je tamo radila sve do 30. prosinca 2001.
Obiteljski posao s dušom
Pekara Lončarić bila je obiteljski posao u pravom smislu riječi. Josipu su pomagali supruga Ana i kći Ana (od milja zvana Koka) te unuke Lana i Tajana, koja se prisjeća posebnih trenutaka provedenih u pekari.
-Tijekom prvih godina kod Josipa su se izučavali mladi pekari, uglavnom rođaci, a kasnije su otišli raditi u gradsku pekaru u Čakovcu. Nakon toga, Josip više ne radi noćne smjene. To je ujedno bila i jedina pekara u Međimurju koja je radila samo po danu, a nedjeljom i blagdanima je bila zatvorena.
Od kruha do svečanih pečenja
U početku su pekli crni kruh težak čak dva kilograma i žemlje, koje su postale njihov zaštitni znak te kasnije i bijeli kruh. Mnogi su ljudi izvan Međimurja, čak i iz Zagreba, dolazili zbog kruha i peciva, čuvši za kvalitetu pekare.
Tijekom 1980-ih, Josip je ponudio i uslugu pečenja mesa za svadbe i razne proslave. Budući da su se svadbe održavale po kućama, tražila se i usluga pečenja kolača od dizanog tijesta koje su kuharice zamijesile kod kuće i donijele u pekaru na pečenje. To su bili pereci (tradicionalna okrugla pletenica) i bidre (orehnjače i makovnjače).
Kvaliteta ispred svega
O tadašnjem načinu rada u pekari, kako se mijesilo i peklo Tajana nam govori sljedeće – Djed nije koristio aditive, radilo se malo, ručno, bila mu je važna samo kvaliteta. Djed je i kruh i žemlje drvenom lopatom stavljao u peć, nije koristio lim ni kalupe. U početku su sve mijesili ručno, a kasnije je upotrebljavao miješalicu za miješanje tijesta. Kad nije bilo struje, morao je opet mijesiti rukama. U početku je imao zemljanu peć koju je kasnije zamijenio parnom peći. Inače djed je redovito hodao svake godine na Zagrebački velesajam i gledao inovacije u pekarstvu.
-Nakon tatinog umirovljenja, iznajmljivali smo pekaru i tata je dao sve recepte, ništa nije bila tajna, ali kupci su govorili da to nije to.
Njemu je bila važnija kvaliteta nego kvantiteta, sve što se zamijesilo i ispeklo, taj dan se prodalo, ništa nismo zamrzavali. Ako je ostalo, od starog kruha radili smo krušne mrvice – prezle. – dodaje Ana i ističe kako su originalan proizvod bile žemlje koje su bile poznate u cijelom Međimurju i mliječna peciva koja su se pekla svakog 5.12. uoči blagdana svetog Nikole – takozvani mikloši i krampusi.
-Peciva su ručni rad, tata je osmislio veličinu, oblik, izgled, a predstavljali su svetog Nikolu i Krampusa.- kaže nam, a u njihovoj izradi je sudjelovala čitava obitelj, čak i unuke.
-U početku smo tražili ideje kako ukrasiti pecivo. Prva ideja je bila da na pecivo stavimo licitarske sličice, ali to nije bilo jeftino, a naši proizvodi bili su pristupačni cijenom. Htjeli smo ukras koji će biti jestiv, a prirodan. Nakon dugog razmišljanja, mama i ja sjetile smo se da bismo peciva mogli ukrašavali talogom od crne kave. Prije svega bila nam je važna kvaliteta. – prisjeća se s osmijehom.
Mikloši žive i danas. – Mama nastavlja djedovu tradiciju i svake godine kod kuće peče svetog Nikolu i Krampusa. Kada ih objavim na društvenim mrežama, javljaju mi se ljudi koji se sjećaju pekare i pamte okus i miris djedovog kruha za koji kažu da više nema takvog kruha nigdje za kupiti. Posebno svi pamte naše žemlje za koje također kažu da su im u najljepšem sjećanju na djetinjstvo, kao i mikloši i krampusi. – govori nam Tajana.
Mještani Male Subotice uvijek su držali do tradicije i njegovali svoje običaje, a za svakog Svetog Nikolu u skoro svakoj kući, u prozoru, u čizmici uz ostale poklone, bila su peciva svetog Nikole i Krampusa.
Njegova predanost prepoznata je 2000. godine, kada je upisan u Zlatnu knjigu istaknutih hrvatskih obrtnika, obilježivši 48 godina uspješnog rada.
Sjećanja koja traju
Unuka Tajana s ponosom ističe kako se ljudi i danas javljaju s pričama o pekari.
-Sestru i mene zvali su Pekove, a budući da smo odrasle s pekarom, pamtim sve. Miris kruha i žemljica, pa i miris kvasca, hrpe vreća brašna, pletenih košara u kojima su bili topli pečeni kruh i žemljice. Djeda i baku u bijelim radnim kutama dok mijese kruh u našoj pekari.
Najdraže mi je sjetiti se ljudi, naših kupaca koji su u redu čekali svježi kruh svakog popodneva. Uvijek je bilo jako živo i puno ljudi u dvorištu ispred pekare. Mi djeca smo najviše voljeli žemlje, a kad smo išli na školske izlete, puno djece obavezno je naručivalo žemlje za sendvič, čak i oni koji inače nisu bili naši redovni kupci. Uvijek se tražio kruh, a pogotovo žemlja više – prisjeća se.
Tajana djeda pamti kao jako marljivog, radišnog i skromnog čovjeka velikog srca, ali i jako zabavnog i kreativnog.
-Da je živio i radio u vrijeme interneta, ne sumnjamo kako bi bio zvijezda društvenih mreža. On je pravi primjer čovjeka koji je volio svoj posao do samog kraja i jako teško mu je bilo oprostiti se od pekare u kojoj je proveo većinu svog života. On bi radio do kraja života, toliko je volio svoj posao. Za rastanak je poljubio svoju pećnicu. Imao je sreću što je bio zdrav, nikad nije bio na bolovanju ili u bolnici. – govori sa sjetom.
I danas se javljaju ljudi koji se sjećaju kruha i žemljica iz pekare, koji su kao djeca poslije škole pojeli pola kruha na putu do kuće. Pričaju koliko su cijenili Josipa Lončarića i voljeli pekaru, a kći Ana se potom dosjetila simpatične anegdote.
-Prije nekoliko godina saznala sam da je moj tata na dan mog rođenja častio žemljama svakog kupca koji je taj dan došao po kruh. Imao je priliku za rad u inozemstvu, u Beču, ali previše je volio svoje Međimurje. – zaključuje priču o jednom radišnom, ali veselom i toplom čovjeku čiji je radni staž premašio i pet desetljeća.
