Nema čovjeka danas koji nije barem jednom u životu gledao akcijski film ili seriju gdje su su se glavni junaci našli u situaciji s bombom koja odbrojava sitno
Sat se primiče nuli i treba prerezati pravu žicu – crvenu ili zelenu? I sekundu prije eksplozije, junaci uspijevaju prerezati onu pravu žicu, zaustaviti sat i odnijeti još jednu pobjedu u borbi protiv kriminala.
No, to se događa samo na filmu, a ne u stvarnosti – rekli bi mnogi i pogriješili. Ivanu Homanu iz Čakovca slične se situacije događaju dnevno na terenu. Doduše ne uvijek s odbrojavanjem mehanizma povezanim s bombom, no gotovo dnevno gleda opasnost u oči.
Posla u Protueksplozijskoj službi uvijek ima
Ivan Homan ima 44 godine. Živi u Čakovcu s obitelji. No Ivan radi kao policijski službenik u Ravnateljstvu policije u Zagrebu, u Upravi za javni red i sigurnost koja pod sobom ima i Protueksplozijsku službu.
I baš u toj službi radi Ivan – bavi se svime što je eksplozivno, njegov rad je i preventivan – zajedno sa svojim timom odrađuje preventivne protueksplozijske preglede, i one za štićene osobe, preglede dvorana i stadiona prije i za koncerata, odrađuju i anonimne dojave o bombama koje su ove i prošle godine bile vrlo česte. Dolaze na teren po dojavama o pronalasku oružja, odnosno eksplozivnih naprava. Čiste područje, zbrinjavaju oružje na sigurno, štite ljude i imovinu.
Zaostala eksplozivna sredstva iz Domovinskog rata, ali i Drugog svjetskog rata njihova su obaveza. Jedan segment posla obuhvaća i improvizirane eksplozivne naprave, dakle one koje pojedinci sami doma slažu s ciljem da nekoga usmrte ili “upozore”. “Posla ima. Ove godine sam većinu radnog vremena proveo na terenu. Naravno da takve stvari postoje i u Hrvatskoj, kriminalno podzemlje je puno eksploziva. No ipak je najviše posla oko minskih i eksplozivnih sredstava koja su ostala od Domovinskog rata.
Spuštamo se u bunare i jame, idemo u špilje, uklanjamo eksplozivne naprave koje se danas još uvijek skrivaju na krovovima zagrebačkih zgrada, još od bombardiranja 90-ih godina”, kaže Ivan te nadodaje:
“Pokrivamo i jedan specifični dio čega se najviše boji Europska unija, a to je kemijsko-biološka-radiološka opasnost. Jer EU smatra da bi danas ili sutra neki teroristički čin ili djelo pojedinca uzrokovali žrtve i štetu i to korištenjem kemijskih, bioloških ili radioloških opasnih sredstava.” Ivan radi ono od čega bi mnogi pobjegli, on svakodnevno riskira život kako bismo mi bili što sigurniji.
Od policijske postaje do minskog polja
Divimo se njegovoj hrabrosti i radu na sigurnijoj Hrvatskoj, no kako je uopće postao stručnjakom za eksploziv? Ivan kaže:
“Sasvim slučajno sam došao do tog posla. Nikada u životu nisam mislio da ću to raditi. Kada sam bio mali, htio sam biti policajac, a to sam i na kraju postao. Završio sam Policijsku akademiju 1999. godine i došao sam raditi u Čakovec. No 2001. godine promijenila se vlast i u jednom je trenutku netko odlučio da imamo previše policije. Kako sam bio najmlađi, bez obitelji, bilo je nekako najlogičnije da ja dobijem otkaz. No ipak su nama, koji smo dobili otkaze, bile ponuđene dvije opcije – dvije tvrtke za razminiranje. Jedna od njih je bila AKD Mungos, najveća tvrtka za razminiranje u Hrvatskoj. Našao sam se u toj situaciji i odlučio: Idem u pirotehniku. Završio sam obuku i od 2001. godine se bavim time.”
Prvi radni dan Ivan je eksplodirao
No jedno je bila obuka, a drugo rad na terenu koji ga je na prvom zadatku i šokirao. “Točno se sjećam prvog radnog dana. Nakon dva mjeseca tečaja znaš što je što i što treba učiniti, kako se treba obući i zaštiti. I taj prvi dan imali smo zadatak očistiti teren kod Perušića.
Hrvatske željeznice su naručile razminiranje jednog dijela željezničke pruge. Ja sam došao u punoj spremi – pancirka, šljem, pipalica, detektor, dakle sve spremno. A ostali… ruke u džep i lagano. Pitali su me: ‘Dečko, kaj delaš? Ne treba ti to sve’. Vođa tima, inače iz Jalžabeta, imao je nacrt za razminiranje i rasporedio nas je po terenu, koji je bio inače pun paprati. U jednom trenutku kolega je ušao u polje i poviknuo: ‘Gle, vrganji! Budemo ih spremili za doručak!’ I kad je on tako tražio vrganje, samo je zaviknuo: ‘Stani! Mine! Ajde sada svi van!’ Ja sam bio u šoku, bili smo u minskom polju koje nije bilo na nacrtu, ali smo i to odradili. Poludio sam, prvi dan sam ja eksplodirao, a ne bomba. Vikao sam na vođu tima i ekipu: ‘Vi mene želite prvi dan ubiti!’
Profesionalni put kao iz filma
No imali smo sreću što je na tom području ranije bio požar i sve te žice koje su spajale mine su izgorjele i one nisu bile u funkciji. To je bio moj zadatak u minskom polju, ali sam ostao, odradio sam taj dio posla i nakon nekog vremena sam shvatio da bih se htio dalje educirati. Upisao sam uz rad studij pirotehnologije u Velikoj Gorici, koji je bio usko povezan sa strukom. Imali su smjerove Humanitarno razminiranje i Pirotehnologija. Kada sam završio studij opet se promijenila politička struktura, ugasila se i Policijska akademija, što je pak uzrokovalo rupu, nedostajalo je policajaca.
Tako su nas, koji smo 2001. dobili otkaz, zvali da se vratimo natrag. Vratio sam se, no poslali su me u Policijsku postaju Prometne policije Pula, gdje sam proveo dvije godine. Ekipa i posao su bili dobri, a kada su se zaredali napadi na Pukanića i Hodak, proglašeno je krizno stanje u Zagrebu i vratio sam se bliže domu. Tako sam 2008. godine dobio priliku da se pridružim timu za protueksplozijsku zaštitu, što sam i radio do 2020. godine kada sam otišao u Ravnateljstvo na malo viši nivo. No ove godine sam sve radio na cesti, s ekipom po terenu gdje smo išli od intervencije do intervencije”, ispričao nam je Ivan svoj profesionalni put, a mi smo ostali zapanjeni. Naš sugovornik kao da je sam junak nekog filma.
No tu nije bio kraj njegovog profesionalnog puta. Nastavak razgovora smo slušali u potpunoj tišini, u napetosti koja se mogla rezati nožem.
Drugi rođendan
“2018. godine mi se pružila prilika da se priključim jednom internacionalnom timu, ali van sustava policije. Projekt je provodila i sponzorirala Saudijska Arabija, s ciljem podizanja kompetencija i razvoja njihovog nacionalnog sustava za razminiranje. Uzeo sam neplaćeni godišnji i dogovorio se s obitelji.
Od 2018. do studenog 2019. sam radio kao mentor za pirotehniku, za bombe i eksplozivne sustave, ali i kao osoba koja bi trebala postupati u slučaju nužde ako se nešto dogodi. Prvih šest mjeseci radio sam u Jemenu, a onda su me preselili u Afriku, u Mali.
Radio sam u gradu Gao, koji je smješten u pustinji. Tamo je naš internacionalni tim živio u zgradi u okolici naselja s kućama od blata. Naša zgrada je prema tim kućicama izgledala poput vile, imala je zidanu ogradu i pazili su nas zaštitari na vratima ulaza u dvorište. Radili smo u timu s UN-om, a u njemu su bili Kambodžanci, Nepalci, Egipćani, Šrilančani i mi, dva Hrvata. Imali smo razne zadaće, odlazili na teren, stekao sam nova iskustva, doživjeli smo realne situacije – dojave o bombama nisu bile lažne u 99,9 posto slučajeva.
I onda se dogodio moj drugi rođendan. 12. studenog 2018. godine zvao sam tetu da njoj čestitam rođendan. Kada sam na kraju razgovora poklopio telefon, dogodila se jaka eksplozija. Letio sam po sobi, pao na krevet, ustao i shvatio da mi krv teče niz lice. Sve je bilo u mraku, sve je bilo puno prašine, prozor od sobe završio je u vratima hodnika, u dvorištu je gorjela vatra, ljudi su vikali. Prvo sam mislio da je eksplodirao spremnik goriva jer smo struju imali na agregat. Potražio sam kolege, zamolio ih da mi provjere glavu – ozlijedio sam arkadu. I onda smo čuli na radio vezi da se dogodio bombaški napad.
Bombaš samoubojica se zaletio u vrata dvorišta i raznio je sve. A to je taktika – jedan samoubojica upada s eksplozivom i drugi napad slijedi odmah iza prvog, dolaze teroristi i ubijaju puškama sve pred sobom. Očekivali smo drugi napad, a nismo imali oružje. Svatko je uzeo ono što mu je prvo bilo pod rukom – većinom kuhinjske noževe. No nekako smo se spustili u dvorište jer su nas dva UN-ovca došla spasiti. Jedan je bio iz Kanade, a drugi iz Srbije.
Oni su nas štitili od lokalaca, koji su s pravom bili ljuti. Na očevidu je ustanovljeno da je u vozilu, koje se zabilo u ogradu, bilo 500 kilograma ručno napravljenog eksploziva. Uništili su nam ogradu, ubili zaštitare, ali i stanovnike naselja koje je bilo uz zgradu. Sve je ostalo sravnjeno sa zemljom, poginule su obitelji, majke, djeca… samo Bog zna kako smo mi preživjeli. Mi kao pirotehničari, stručnjaci za eksplozive i još k tome stranci smo zapravo bili na meti terorista. Teroristi si podižu reputaciju ako ubiju stručnjaka za bombe. Kasnije smo na društvenim mrežama vidjeli kako su veličali bombaša – ‘mučenik je ubio križare iz SAD-a i Engleske’, a u zgradi su bili sve samo ne Amerikanci i Englezi.
Tako ja 12. studenog slavim drugi rođendan.
Ostao sam raditi još gotovo godinu dana u Africi i tek kada sam se vratio kući u studenom 2019., rekao sam obitelji što je bilo. Nisam htio da brinu.”
Divljenje i zahvala
Posao koji obavlja Ivan je težak i opasan. To je posao koji se mora raditi kako se ne bi događale užasne stvari. Neke intervencije u našem susjedstvu, u našoj okolini se ni ne spominju u medijima kako bi se održao mir. Ivan i njegove kolege nikada neće biti proslavljeni poput junaka akcijskih filmova, no njihov rad zaslužuje naše divljenje i zahvalu.
I za kraj, ostaje nam Ivanov odgovor kada smo ga upitali je li naviknuo na opasnosti posla: “Više ne razmišljam o opasnosti kao prije, niti razmišljam o tome što će biti ako se meni nešto dogodi. To dolazi s godinama i iskustvom. Ili jesi za taj posao ili nisi. No nikada se neću naviknuti na taj posao, posebno ne kada dođem na očevid s ljudskim žrtvama… djecom.”
