Uh, kak je plesala one starinske plesove, prisjeća se Ivan Škorjanec trenutka kad je prvi put ugledao svoju Štefu...
Dosti dobro sam za svoja leta! – kazala nam je ranog prosinačkog poslijepodneva Štefanija Škorjanec iz Poslovog sela. Za ruku ju drži suprug Ivan Škorjanec.
Gospođa za sobom ima ozbiljnih 93 ljeta. Suprug je deset godina mlađi i ovu smo priču jednostavno morali čuti!
Samo prvo da pojasnimo gdje je Poslovo selo. Jednostavno je, između Kmetovog sela i Bukovčovog brega! No dobro, riječ je o Gornjoj Dubravi, brežnom naselju ispresijecanom klancima i šumama. Tu svaki skriveni kutak nosi ime iz davnina koje tek domaći znaju.
– U Poslovom selu je tada pri svakoj hiži bil Posel, naravno. Bilo je i petero-šestero djece, danas nas je mnogo manje – vraća se u davne godine Ivan Škorjanec – Ivek.
Ovdje je počeo zalaziti negdje krajem pedesetih. Iz susjednog je Tupkovca te je kao mladić došao “služiti” kod gazde Moharića u Gornju Dubravu.
Služio kod Moharića
– Brinuo sam za njihove konje i pomagao im, bili su dobri ljudi. Nisu imali djece pa su si uzeli jednu curu godinu dana stariju od mene. Došao je dan njezinog vjenčanja i ja sam bio družbar, posluživao sam s još trojicom na svadbi – prisjeća se Ivan Škorjanec.
Nije imao ni dvadeset godina. A bila je na toj svadbi i jedna mlada žena, švelja Štefanija – Štefa s Košakovog grunta u Poslovom selu.
– Za švelju sam učila kod sestrične Micike blizu Koga. Šivala sam za vjenčanje i tada bih danima bila kod ljudi koji su me angažirali. Oblačila sam mladu i rihtala ju za svadbu. Tako bih i ostala na svadbi – prisjeća se.
I tako, malo po malo, mladi družbar je zaboravio na čaše i flaše te je u jeku svadbe oko struka uhvatio zavodljivu švelju.
– Uh, kak je plesala one starinske plesove! – prisjeća se sa sjetom. I to je to! Uskoro su se Ivek i Štefa oženili, 28. svibnja 1961. godine. Došao je na Košakov grunt, tada još u staru kuću, da bi početkom osamdesetih napravili novu u kojoj i danas žive; imaju sina Franju i kći Mariju.
On je radio kao građevinar u Sloveniji, a kod kuće je bio poljoprivrednik. I ne samo bio, već i jest.
Žao mu konja…
– Imamo kravu i bika, pet-šest svinja, kokoši. Radim polja, orem, sadim kukuruz, ječam i zob. Tu je i vrćak s povrćem. Zdravlje je zasad dobro, sve si mogu pokositi, sijeno složiti. Za jesti imamo i nije nam teško – pokazao nam je gospodarstvo za koje brine vitalni 83-godišnjak.
Koliko god volio konje, nažalost nikad nije imao svoga. Namjeravao ga je kupiti davnih dana, ali je smogao novca za traktor Steyr i tako je ostalo. Još stigne…
Gospođa nam pak priča kako je kao švelja prošla cijeli kraj, sva sela oko Ormoža. Haljine, bluze, šurci, dječja opravica i kapice s figuricama, nema što nije sašila i skrojila vještim prstima. Šivala je do prije tri godine!
Pitali smo ju što pamti od Drugog svjetskog rata. Sjetila se njemačkih oficira koje je njezina majka podrijetlom iz Amerike, one stanetinske, morala dvoriti, vojnika koje je trebalo nahraniti mesom. I onda joj je priča sama krenula na službu kod Ladića u Bogdanovcu, kad je malo porasla.
– Gazdu sam zvala tetec, sikam me vodil, u berbe… Pasla sam krave i radila na polju. Voljeli su me i jedinu su me zvali na svadbu njihovog sina. Inače, govorili su kako jedina znam mađarski. To je istina, od šest razreda, četiri sam išla u mađarsku školu. Gornja Dubrava tada se zvala Felšidombora, a Gornji Mihaljevec Felšimihaljifalva – prisjeća se gospođa Škorjanec mladosti u “mađariji”.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3633
