Razgovarali smo s posljednjom dvojicom živućih članova organizacijskog odbora prve Međimurske popevke 1971. godine
Mjesecom međimurske popevke, održanim prvi put, odano je poštovanje našoj narodnoj pjesmi i njezinim čuvarima. Kulminacija je bila 28. studenoga, na Dan međimurske popevke. Izabran je baš taj datum jer je toga datuma 2018. godine Unesco popevku uvrstio na popis nematerijalne baštine čovječanstva.
Mnogi su Međimurci doprinijeli na putu do tih visina, ali znano je kako je krunsku ulogu odigrala Smotra međimurske popevke u Nedelišću. Priču je 1970. godine započela mlada ekipa KUU-a Seljačka Sloga. Sve je počelo jednim pismom.
– Bilo je rano ljeto 1970. Slogi je stiglo pismo dr. Vinka Žganca. Na Radio Zagrebu je slušao emisiju o obljetnici osnutka naše Udruge i čestitao nam. I tako smo, u pauzi jedne folklorne probe, sjeli i pričali o tom pismu. Došli smo do zaključka da nešto treba napraviti u Nedelišću jer popevku nisi mogao čuti na radiju i televiziji. Bila je živa još jedino u interpretaciji KUD-ova te pri čehari ili ružđenju – kažu Nedelišćani Josip Ceilinger i Josip Jalušić.
Prvi glas
Njih su dvojica posljednji živući članovi tada formiranog organizacijskog odbora prve priredbe. U odboru su bili još Matija Grabrović, Franjo Bašek, Stjepan Vrbanec, Dragica Branilović, Antun Topolnjak, Ivan Marčec i Stjepan Špiranec.
Rečeno – učinjeno. Osmislili su priredbu na koju su izvođači pozvani natječajem. U početku se zvala Prvi glas međimurske narodne pjesme. Bila je natjecateljskog karaktera i pobijedila je Marija Branilović iz Nedelišća.
– Najviše prijava dobili smo iz Donje Dubrave, oni su s nama činili okosnicu. Imali smo 12 izvođača koji su izveli 18 popevki – prisjeća se gospodin Ceilinger. On je bio predsjednik organizacijskog odbora sve do 2006. godine!
Gospodin Jalušić bio je u odboru do 2001. Na prvoj priredbi bio je glavni za logistiku, vožnju, pozornicu, a bio je i na čelu ocjenjivačkog suda.
– Još pamtim kako sam išao po Mariju Branilović. Trebao sam ju nagovarati da dođe. A stvarno je voljela u društvu izvoditi tu popevku “Sprevajaj me draga” – kaže Jalušić.
Poseban je izazov bio odabir i uređenje lokacije. Odlučili su uz vatrogasni dom napraviti ljetnu pozornicu.
Umalo poginuli
– Očekivali smo velik interes, a u dvoranu stane najviše 120 osoba. Tako smo hitno krenuli u gradnju vanjske pozornice. Bila je to prava radna akcija, betoniralo se i bez građevinske dozvole – sjećaju se.
Jalušić se “razletio” kako bi po okolnim selima pribavio klupe od vatrogasaca. I na kraju se u dvorištu natiskalo gotovo 500 ljudi!
Doajen međimurskog novinarstva Ivica Žišković, za list Međimurje, biranim je riječima nahvalio priredbu koja je 20. lipnja 1971. godine spojila mlado i staro, revitalizirala popevku i utrla put svemu što je slijedilo.
Dr. Žganec bio je oduševljen, nastavio je pisati, dolazio je rado te je predložio da to bude smotra, a ne natjecanje; usvojeno. Treća smotra već je održana pod današnjim imenom Međimurske popevke.
– Skoro smo poginuli kad sam jednom, na popevku, iz Zagreba vozio dr. Žganca sa suprugom. Imao sam Wartburga, našli smo se u kritičnoj situaciji pa mi je rekao neka malo usporim – prisjeća se Jalušić.
Kad je počela smotra, počeli su obilaziti svakog prijavljenog i snimati ga magnetofonom. Ceilinger bi potom “zatvorio” komisiju i cijeli im dan puštao izvedbe, dok ne bi odabrali tko će nastupiti. Rekord je bio 117 prijavljenih.
Pitamo ga je li on ikad nastupao. Kaže da nije, kako se ljudi ne bi razišli, ali njegova supruga jest. Ni Jalušić nije nastupio na smotri, pjevao je samo u folkloru cijeli život. Njihovo je zadovoljstvo bilo rast i razvoj smotre.
Popevka je spašena
– Tradicija je održana, popevka je spašena zahvaljujući upornosti ljudi koji su imali velikih problema za koje malo tko zna. Htjeli su smotru ukinuti, premjestiti, napraviti dvije, zabraniti nastup osobama izvan Međimurja, ukinuti stručnu komisiju… Kad je nakon rata dobila novi zamah, bili smo sigurni da će opstati, no nisam mislio da će ju baš Unesco priznati! – kaže Ceilinger.
Zaslužni su danas mnogi, pa neka i budu. Nedelišćani dobro znaju koji je njihov doprinos usponu popevke do statusa svjetske baštine.
– Da nije bilo smotre, ne bi ni međimurska popevka bila na nivou na kojem je danas – kratko i bez cifranja kaže Jasna Hajdinjak, predsjednica Seljačke sloge te predsjednica organizacijskog odbora smotre od 2008. do danas.
*Preuzeto iz lista Međimurje br. 3632
