Đuro Koprivec počeo je hodati zbog bolova u leđima, a prije dvije godine ‘došetao’ je do Atlantika
U vrijeme kada smo zbog posla, ili čak u slobodno vrijeme, vezani za računala i sjedenje za stolom, i to više sati dnevno, hodanje je spasonosna aktivnost koja barem na tren vraća naše tijelo, inače evolucijom dizajniranim za kretanje, u ravnotežu.
Osim što hodanje ima pozitivne učinke na naše zdravlje, od poticanja probave, mršavljenja i poboljšanja cirkulacije, hodanje pozitivno djeluje i na naše mentalno zdravlje. No o pozitivnim utjecajima hodanja najbolje svjedoči Čakovčanec Đuro Koprivec, umirovljeni kriminalistički inspektor i čovjek ovisan o hodanju.
Zbog zdravlja počeo pješačiti
“Sve je počelo prije 15 godina kada sam imao probleme s kralježnicom. Doktor mi je preporučio hodanje na malo duže rute. Počeo sam se dnevno kretati oko 10 do 15 kilometara, po Čakovcu. A onda sam počeo preko ljeta dnevno hodati i 35 kilometara. Sada mjesečno ‘odradim’ između 500 i 600 kilometara”, započeo je svoju priču Đuro Koprivec, dodajući kako mu je pješačenje oduvijek bilo draže od bicikla ili automobila.
Izazov života – Camino Frances
No priča ovog vitalnog 68-godišnjaka ne staje tu. Prije nekoliko godina je zajedno s prijateljem Slavkom Jalušićem iz Novog Sela na Dravi počeo pješačiti na duže etape. “Moj prvi duži put bio je pohod na Mariju Bistricu. Našli smo se u Novom Selu na Dravi i zajedno smo s još dvadesetak hodočasnika pješačili 12 sati do svetišta. Sada dva puta godišnje pješačim do Marije Bistrice”, rekao je gospodin Đuro te nadodao: “Veliki je izazov u tome, na taj način najbolje možeš provjeriti koliko si izdržljiv. Tako smo 2021. godine pješačili do Vukovara, što je pak trajalo točno tjedan dana. No to nam je bio uvod za najveći put mojeg života – Camino Frances. Pješačili smo 32 dana. Krenuli smo 15. travnja 2022. godine, prešli smo Pirineje i sredinom svibnja stigli smo do Santiaga u Španjolskoj. Vrag nam nije dao mira i produžili smo do Atlantika, do Fisterre, da vidimo i to. I cijelo vrijeme sam nosio ruksak od 12 kilograma na leđima. Kući smo se vratili avionom.”
Stalno u pokretu
Ostali smo zadivljeni poduhvatom ovog Čakovčanca, tim više što se brojni umirovljenici u njegovim godinama ne mogu pohvaliti ni dnevnim pješačenjem, barem 20 minuta. “Ne shvaćam neke naše prijatelje, one koji se drže samo svojih kuća i stanova i rijetko se bave nečim tako laganim, a opet korisnim. Vrijeme nam ide”, rekao je Đuro Koprivec. Njegova supruga, Vera Koprivec, iako pet godina mlađa, ipak ne prati muža na njegovim poduhvatima.
“Zbog problema s leđima i koljenom, ja ga pratim na manje zahtjevnim rutama. A i članovi smo u ‘Veselim Međimurcima’, tako da smo stalno negdje na druženjima, u pokretu. Kada moj muž ide na tako duga putovanja pratim ga preko mobitela. Stalno smo u kontaktu. Naravno da se brinem, no sretna sam što je išao s prijateljem pa nije bio sam. Najviše sam se šokirala kada se vratio s Camina 12 kilograma lakši”, rekla nam je gospođa Vera i veselo nadodala: “Moj muž nema brojač koraka, jer brojač koraka ne bi mogao držati korak s mojim suprugom”.
Međimurski mali Camino
Nedavno se gospodin Đuro učlanio i u planinarsko društvo, a sada redovito posjećuje Kalnik, slovenska gorja, brda kod Balatona… Svaki vrhunac uspješno pokorava. Planira i posjet Portugalu jer san mu je proći cijelu portugalsku obalu pješke. “Samo smo jednom morali odustati. Namjera nam je bila doći na Trsat. Krenuli smo u lipnju, rano ujutro. No negdje kod Delnica smo morali odustati – ponestalo nam je vode i dehidrirali smo. Gorski kotar nije toliko naseljen kao Međimurje, nema ljudi, nema trgovina. Nismo imali gdje kupiti vodu”, otkrio nam je Đuro Koprivec, uz jednu zanimljivost: “Pješačim često i po Međimurju. Za blagdan svetog Jakoba pješačimo do Preloga, a ove godine sam prvi put za Veliku Gospu pješačio i do Svete Marije. Međimurje bi trebalo čim prije uspostaviti nešto poput malog Camina, jer potencijala je puno.”
Kada smo pak gospodina Đuru upitali odakle crpi snagu za takve poduhvate, rekao nam je kako bez hodanja ne može: “Kada vani pada kiša ili je poledica, ja hodam u stanu, gore dolje po dnevnoj sobi. Za ljetnih mjeseci, kako bih izbjegao vrućine, ustajem u pet ujutro. Ne mogu ležati, sjediti ili stajati na miru – ja se jednostavno moram kretati”.
