Uz sve svoje obaveze koje ima u radnom tjednu, Iva Novak izdvaja i vrijeme za učenje pletenja cekara
Ovaj vrijedan suvenir, a ujedno i unikatni suvenir iz Međimurja spoj je umjetnosti i zanata. Cekar je dio naše međimurske tradicije i uvijek plijeni pozornost svojim izgledom.
Naša je sugovornica od malena imala ruke pune posla i želju za izražavanjem kroz ručni rad. Ta je želja pokreće i dan danas stoga vrlo rado dolazi na radionice pletenja koje se održavaju u Pušćinama.
– Još u vrtiću voljela sam izrađivati predmete od raznih materijala (salveta, papira, kartona…). Također, odgojiteljice u vrtiću (Tihana i Andreja) poticale su svu djecu pa tako i mene na rad rukama kako bi razvijali finu motoriku. Tijekom školskih i studentskih dana učila sam o brojnim proizvodima i materijalima koji su potrebni za proizvodnju istih. Tako sam i zavoljela ručne radove. Shvatila sam da je lijepo kada se osoba potrudi i sama nešto napravi, otvoreno će Iva.
Budući da je učiteljica i prenosi znanje učenicima, smatra da je i ručni rad jedna vrijedna vještina koja može obogatiti njezin nastavni program.
–Kako sam i učiteljica razredne nastave, voljela bih i svojim učenicima prenijeti naučeno znanje. Pletenje je vrijedna vještina koja obogaćuje čovjeka. Također, smatram da je “cekar” vrijedan simbol naše kulturne baštine te ga treba čuvati, s ponosom će Iva.
Proses učenja pletenja izgleda zahtjevno, no Iva ne odustaje. S osmjehom na licu nastoji uz pomoć gospođe Rozine Fegeš ustrajati tako dugo dok ne nauči biti samostalna u pletenju.
– Pletenje cekara je dosta zahtjevno i iziskuje puno vremena. Najprije se trebaju pripremiti kalupi tzv. modle i prirodni materijal- komušina tj. luščije. Gospođa Rozina me naučila da je bijela komušina tj. luščije najbolje za pletenje. Nakon što se to pripremi, na kalupe (modle) se tehnikom savijanja plete komušina (luščije), priznaje nam.
Najprije se plete osnova, donji dio te se popunjava bočni dio malim točkicama tzv. bobicama. Na kraju se cekar može i ukrasiti. Meni je najteži dio izrada malih točkica tzv. bobica. Često mi se događa da mi komušina ( luščije) izađe iz kalupa ili mi se potrga. Za izradu bobica potrebna je vježba, upornost, ali i strpljenje.
Gospođa Rozina Fegeš je izvrsna majstorica u pletenju. Uvijek je to znanje bila spremna podijeliti s mađima kako bi se umjestnost pletenja sačuvala. Ivu podučava već nekoliko godina.
– Gospođa Rozina odlična je učiteljica. Vrlo je ljubazna i pristojna te ima puno strpljenja. Rado pomaže kada zapnem. Ona plete cekare s veseljem i osmijehom.
Iva svojom upornošću pokazuje da se sve može kad se hoće. Želja i volja da nauči nešto novo su joj na prvom mjestu.
– Godinama već želim ovo naučiti, a da bih to uspjela trebam redovito vježbati i ponavljati. Pletenje cekara je vještina koja se svakodnevno treba ponavljati. Žene iz Udruge lijepo su me prihvatile te mi s veseljem prenose znanje. Također, vole se šaliti baš kao i ja, s osmjehom će Iva.
