U srcu gornjega Međimurja, u Frkanovcu, na mjestu gdje se gotovo dotiču općine Sveti Juraj na Bregu i Selnica, smjestila se mala boutique vinarija Munđarov breg
Vlasnik Filip Palašek, diplomirani agronom, sklonosti prema poljoprivredi, vinarstvu i vinogradarstvu naslijedio je od djeda i pradjeda. Nakon što je vinarenje u njihovoj obitelji „preskočilo” jednu generaciju, Filip se vratio djedovini i zemlji i to uz specifičnu filozofiju: regenerativnu poljoprivredu. Početak je bio nešto teži s obzirom na to da se puno desetljeće u podrumu ništa nije događalo.
– Regenerativni pristup podrazumijeva da, otkad je vinograd zasađen, zemlju nismo otvarali; nije bilo „frezanja”, oranja, pušta se autohtonoj vegetaciji da se proširi. Generalna je ideja da se stvori balans između vinove loze i ostalih biljaka, odnosno da nema monokulture.
Samim time postižu se uvjeti za stvaranje gljivica i bakterija, poput roda Rhizobium, koje asimiliraju dušik iz atmosfere pa onda tako mogu hraniti biljku. Ako se svake godine ore i preokreće korijenje biljaka, svaki put se poništava taj učinak pa se ponovo mora uspostaviti ravnoteža. Za mene je to bitno, baš kao i zdravlje tla.
Razna istraživanja pokazala su da bakar pritom igra veliku ulogu jer utječe na zdravstveno stanje mikrobiote.
Velike razine tog teškog metala ne dopuštaju da se biljke i mikroorganizmi dobro razvijaju.
U vinogradima i voćnjacima, primjerice, u kojima je korišteno mnogo fungicida na bazi bakra, nema ni toliko viših organizama poput glista koje su dobre za tlo jer ga čine rahlim i utječu na stvaranje humusa – objašnjava Palašek. Dodaje da nema smisla uzgajati monokulturu, to jest obraditi vinograd kopačicom i imati samo čistu vinovu lozu pa onda govoriti o prirodi i prirodnom okruženju i terroiru jer se radi o čisto umjetno stvorenom okolišu.
Prirodno i umjetno
– Svakomu tko je uživo vidio gorice trebalo bi biti jasno da je vinograd umjetan nasad. Vinova loza je penjačica, prirodno joj je da se penje po drveću, a takva loza davala bi plodove koji nisu pogodni za proizvodnju vina. Mi smo uzeli tu biljku, postavili ju u redove, napravili razmak, dodali armaturu, upotrebljavamo pocinčanu čeličnu žicu kako bi sve bilo ravno i olakšalo nam radove…
Ne samo to, uzmimo u obzir i podlogu. U Hrvatskoj postoje možda dva vinograda koji se nalaze na svojoj pravoj podlozi, na europskom korijenu, sve je inače cijepljeno na američkom korijenu zbog filoksere koja je u 19. stoljeću pola Dalmacije otjerala u inozemstvo. Neću se zato pretvarati da je moj vinograd drukčiji, ali barem pokušavam imitirati prirodne uvjete. Više brinem o zdravlju tla negoli o prinosima koji su kod nas niski. Gnojidba nije nepostojeća, ali se gnoji minimalno zbog čega onda nije potrebni ni, recimo, četiri puta rezati vrhove. Ove godine, doduše, uopće nisam rezao vrhove zato što su se temperature kretale oko 35 stupnjeva. To ne može biti dobro za grožđe jer je loza pod stresom. Nadam se da nećemo morati u Međimurju početi navodnjavati gorice – naglašava agronom iz Frkanovca. Ističe da je posljedica minimalne gnojidbe i što nije potrebno skidati lišće zbog pretjerane bujnosti do koje dolazi kad se gnoji više.
– Tako je potrebno manje prohoda traktorom, tlo se manje zbija, troši se manje goriva i manje vremena. Mislim da potom najviše do izražaja dolazi i tzv. ekspresija terroira. „Terroir” je pojam kojim se opisuje mjesto iz kojega vinova loza i vino potječu i ampelografske tehnike koje koristi vinogradar: mikrolokaciju, mikroklimu, sastav tla i drugo. Kakav bi bio terroir da se sve svede na industriju, to jest da maknem biljke te stavljam hrpu gnojiva i preparata? Previše intervencija nije mi u interesu i zanimljivije mi je ovako raditi, no to je moje viđenje – naglašava vlasnik Munđarova brega koji želi očuvati i poboljšati tlo te okruženje svoga posjeda za buduće generacije.
Usmena predaja
– Diverzitet je poželjan, ne možemo svi biti isti, svako vinogorje nudi široku paletu proizvoda, a na potrošaču je da odabere što mu odgovara – navodi Palašek. Smatra da među vinarima i vinogradarima iz gornjeg Međimurja treba postojati suradnja jer Međimurska vinska cesta tim bolje funkcionira što je bolja infrastruktura, ali i komunikacija te promocija.
– Usporedimo li se s Austrijom, ondje je potpuno normalno da grupa vinoljubaca odlazi od podruma do podruma, u svakome kušaju malo, odslušaju što ih zanima, i potom idu dalje. Najboljim gostima i kupcima smatram one koji, poput mene, funkcioniraju po principu osobne preporuke: dakle, zanimaju ih filozofija koju primjenjujemo na Munđarovu bregu i procesi koje provodimo, a zatim uzmu neka vina i preporuče ona koja im se dopadnu prijateljima. Često drugi put prijatelji ili poznanici navrate s njima, to je odlično – ističe frkanovečki vinar koji preferira manje grupe jer se s njima puno lakše poveže, a komunikacija je bolja i „dvosmjernija”.
Član je Društva vinogradara i vinara Međimurja „Hortus Croatiae” u kojoj se potiče suradnja među članovima, ali i s lokalnom samoupravom, odnosno Općinama i Gradovima te pripadajućim turističkim zajednicama.
Suočavaju se, nažalost, i s određenim problemima, osobito što se tiče prijava na razne natječaje.
– Kako Općina Sveti Juraj na Bregu u skladu s Odlukom o razvrstavanju jedinica lokalne i područne samouprave, koju je donijela Vlada Republike Hrvatske, pripada VI. skupini razvijenosti, teže nam je dobiti sredstva iz europskih fondova od, na primjer, općina poput susjedne Selnice jer „nerazvijeniji” dobiju više bodova na natječajima. To zvuči kao da smo udaljeni 500 kilometara, a ne da smo u susjedstvu. Govorimo o stotinama tisuća eura koji nisu dodijeljeni „razvijenijim” jedinicama zbog birokratske nepravde – zaključuje Palašek. Unatoč svemu, veseli ga rad u prirodi i vinogradu.
*Preuzeto iz Lista Međimurja br. 3628
