Dom za starije u Čakovcu već više od četiri desetljeća pruža toplinu i skrb stotinama starijih osoba, omogućujući im sigurnost, podršku i osjećaj zajedništva
Prije mjesec dana počeli smo vam donositi životne priče korisnika Doma za starije i nemoćne osobe Čakovec. Ovaj Dom, jedini čijem je osnivač Međimurska županija, već više od četiri desetljeća pruža toplinu i skrb stotinama starijih osoba, omogućujući im sigurnost, podršku i osjećaj zajedništva.
Dok se iz dana u dan povećava njihova lista čekanja, koja trenutno broji 1.517 korisnika (a trenutno je u Međimurju ukupno 1.523 kreveta u svim domovima za starije), ravnateljica Doma za starije i nemoćne osobe Čakovec Suzana Belović kaže kako je njihov glavni fokus bio i ostao poboljšanje kvalitete života za ukupno 272 korisnika. Razgovarali smo s ravnateljicom Belović, ali i Vesnom Mihić, voditeljicom Odjela socijalnog rada, radne terapije i Dnevnog boravka, o radu u Domu te o izazovima s kojima se svakodnevno suočavaju.
S malo sredstava čine čuda
“Naš Dom jedini je u regiji čiji je osnivač Međimurska županija, zbog čega možemo nuditi uslugu po pristupačnijim cijenama. Ipak, korisnici često očekuju više nego što im možemo pružiti s dostupnim resursima”, naglašava ravnateljica Belović. Ipak, i s ono malo što imaju na raspolaganju, čine čuda. Rijetko tko u Domu može reći da mu nešto nedostaje.
Starost zgrade, skuplja hrana i energenti te stalna potreba za adaptacijom prostorija donose dodatne troškove, a duga lista čekanja zapravo potvrđuje koliko je takva ustanova prijeko potrebna. Unatoč svim izazovima, kako naglašava ravnateljica, Dom u Čakovcu njeguje kulturu zajedništva i podrške koja korisnicima nudi osjećaj sigurnosti i društvene uključenosti.
Premalo osoblja, puno korisnika
Dom zapošljava preko 90 osoba, no ima prostora za dodatno zapošljavanje.
“Trenutno nam nedostaje 20 zaposlenika, njegovateljica, medicinskih sestara i kuhara. Sve je izglednije zapošljavanje stranih radnika. U Zagrebu su već počeli zapošljavati Indijce, koji dijele poštovanje prema starijima kakvo postoji i u Hrvatskoj. Raditi u Domu za starije je i psihički i fizički težak posao, a naš Dom je i svojevrsna produžena ruka bolnice. Nadamo se kako će najavljeni Centar za starije u Nedelišću preuzeti skrb za palijativne bolesnike, što će rasteretiti i naše korisnike i djelatnike”, objasnila nam je ravnateljica.
Na listi čekanja “za svaki slučaj”
Kada bismo se osvrnuli na natpise u medijima o listama čekanja u hrvatskim domovima, zaključili bismo vrlo lako da se na mjesto u domu čeka godinama, što pak uzrokuje frustracije i nezadovoljstvo u javnosti. Vesna Mihić kaže kako liste čekanja jesu duge, ali da se za prijem korisnika koriste socio-medicinski kriteriji te da su za prijem osoba u Dom zadužene vrlo stručne osobe.
“Na tim se listama nalaze često i ljudi koji su predali zahtjev, a Dom im zapravo nije potreban. Ljudi često unaprijed podnose zahtjev za smještaj, svjesni sve veće potrebe za ovakvom vrstom skrbi. Žele sami sebe osigurati jer su osviješteni da je sve više kroničnih bolesti, a i mnoge obitelji nisu u mogućnosti brinuti se za svoje starije članove. Stoga koristimo socio-medicinske kriterije kako bismo najbolje procijenili tko može u Dom”, kaže voditeljica Mihić.
Poticanje druženja, veza i humora
No Dom za starije u Čakovcu daleko je od institucije gdje su glavne teme samo bolest i smrt. Za korisnike doma, socijalna interakcija i zajedničke aktivnosti važan su dio svakodnevice jer one uljepšavaju, obogaćuju, ali i produžuju život. U suradnji s institucijama, školama, vrtićima i lokalnim udrugama, Dom organizira različite radionice, ali i druženja, plesne večeri, zbor i molitvene grupe.
“Osim što potičemo održavanje prijateljstva te sklapanje novih, kod nekih se rađaju i simpatije, a neki ponovno viđaju i davno zaboravljene prve ljubavi,” s osmijehom dijeli Vesna Mihić, prisjećajući se događaja kada je bila vjenčana kuma jednoj od svojih korisnica. “Potičemo druženje te dublje emocionalne veze. Život je pred nama”, nadovezuje se pak Suzana Belović.
Posebnu pažnju posvećuju i stvaranju opuštene atmosfere kroz humor i smijeh. “Smijeh je najbolja terapija, to stalno potičemo kod korisnika,” zaključuje ravnateljica Belović. U susret blagdanskom razdoblju, u Domu planiraju i predbožićnu izložbu gdje će izložiti radove korisnika, dok se grupa za kuglanje, pikado i kvizove redovito sastaje, povezujući korisnike kroz natjecateljski duh.
Jak kolektiv i međusobna podrška
Iako rad u ovakvim ustanovama može biti emocionalno i fizički iscrpljujuć, djelatnici Doma imaju snažan profesionalni odnos prema svojim korisnicima, a kolektiv je jak. “Ima trenutaka kad je teško, posebno zbog neprestanog suočavanja s bolesti i smrti,” priznaje Vesna Mihić, dok ravnateljica dodaje kako bi psihološka pomoć i zaposlenicima i korisnicima bila “dar s neba”.
“Supervizija ili psihološka pomoć radnicima je već viši nivo usluge, nadstandard koji puno košta i trenutno za to nemamo sredstava. No kao kolektiv si pružamo pomoć i podršku. Zna doći do trzavica, burn-outa, radimo zaista zahtjevan posao koji čovjeka potroši. No svi smo mi ljudi, radimo zajedno i poštujemo se. Fokusiramo se na ljepše trenutke”, opisala nam je ravnateljica kako se zaposlenici nose sa stresom u Domu.
Buduće novosti u Domu
U Domu za starije stalno se provode i projekti za poboljšanje uvjeta rada zaposlenika te uvjeta života korisnika. Jedan projekt ravnateljica posebno izdvaja:
“Radi se o opremanju dva stana za organizirano stanovanje i s time krećemo sljedeće godine. Prostor je blizu Doma, ali je odvojen te je predviđen za dva bračna para koji će moći, ako će htjeti, konzumirati sve usluge u Domu. Ulažemo i napore za osnivanje posebnog odjela za demenciju. Za sada nudimo uslugu dnevnog boravka od ponedjeljka do petka za osobe s Alzheimerom ili drugim oblicima demencije kako bismo pomogli i olakšali situaciju njihovim obiteljima.
Naša želja je poboljšati uvjete života korisnika i učiniti ih sretnima. Nismo ni svjesni toga, ali ako samo usporedimo odnos prema starijim osobama i sustav skrbi za starije u Hrvatskoj i svijetu, shvaćamo kako je Hrvatska zaista socijalna zemlja. Europa ne poznaje više dom za starije kao instituciju već inzistira na individualnom pristupu, odnosno skrbi kod kuće. No rijetko koja država si može to priuštiti te su ljudi ostavljeni sami sebi.”
Autentične priče i osobnosti
I za kraj, upitali smo naše sugovornice pamte li korisnike kojih više nema, ostavljaju li stanovnici Doma za starije i nemoćne osobe Čakovec trag na njihove živote. “Svaki od naših korisnika ima svoju autentičnu priču, autentičnu osobnost po kojoj ga pamtimo i naravno da ostavljaju trag. Pričamo o njima, prisjećamo se njihovog života u Domu. Korisnici ovdje nisu samo broj, već dio jedne velike obitelji”, zaključila je Vesna Mihić.
Kroz ovaj razgovor, postaje jasno da Dom za starije i nemoćne osobe Čakovec nije samo mjesto za skrb o starijim osobama, već prostor u kojem ljudi ponovno otkrivaju osjećaj pripadnosti i zajedništva. Unatoč ograničenim sredstvima, trud i posvećenost djelatnika stvaraju toplu, podržavajuću atmosferu koja donosi radost i ispunjenje svakom korisniku. Zajedno s njima, oni se suočavaju s izazovima starosti, stvarajući prilike za prijateljstva, ljubav, smijeh i zajedničke uspomene. Dom u Čakovcu zaista je simbol predanosti i humanosti u skrbi za najosjetljiviju skupinu društva.
