U šetnji čakovečkim sajmom, u najprirodnijem i najljudskijem okruženju, među domaćim ljudima i domaćim proizvodima poznate Međimurke i Međimurci otkrivaju nam svoja razmišljanja, ideje i probleme koji ih u tome trenu muče. A mi slušamo, zapisujemo i prenosimo. Bez skrivenih motiva - samo pozitiva
Većina berbe u međimurskim vinogradima već je završila, a mošt vrije na veliko. U vinogradskim poslovima, izradi planova za sljedeću godinu, ali i pretakanju novog kvalitetnog crnog vina (berba 2021.) iz barique bačvi u boce uhvatili smo jednog od najpoznatijeg međimurskog vinara, Davida Štampara.
Kako se bliži Martinje, zamolili smo ga da napravi kratku pauzu i s nama prošeće čakovečkim sajmom. Iako se njegova obitelj vinarstvom bavi više od 110 godina, entuzijazam i predanost kvaliteti vina ne prestaje. Kako David kaže, kad ne tjera sebe na rad, tjeraju ga ukućani ili pak zaposlenici. Cijenimo svačije vrijeme – obećajemo, nećemo se dugo zadržavati na sajmu.
Dolazite li često na sajam?
Iskreno, ovo mi je drugi put u životu da sam na čakovečkom sajmu. Prvi put sam išao iz znatiželje odmah na početku ove godine. Želio sam vidjeti kako to izgleda.
Kako su pak izgledali Vaši počeci i probijanje na tržište? Jeste li se predstavljali na sajmovima ili na neki drugi način?
Nakon osnivanja Republike Hrvatske mi smo počeli redovito dolaziti na Zagrebački velesajam kako bismo izložili svoja vina i predstavili se tržištu. 90-te su bile odlične za vinare jer se na sajmu moglo pridobiti puno dobrih kupaca. Tata se onda zapravo počeo profesionalno baviti vinarstvom. Početkom 90-ih je bilo jako malo vinara koji su punili butelje, a mi smo to tek uveli u naše poslovanje.
Vino se većinom prodavalo u rinfuzama. Kako smo jedni od rijetkih imali u ponudi butelje, tako smo se probili na tržište renomiranih hotela i boljih restorana u Zagrebu i okolici. Sada, nakon 30 godina posjećivanja sajma u Zagrebu, puno je teže dobiti nove kupce na Velesajmu jer se situacija promijenila. No oni postojeći kupci dođu, kušaju nove berbe, sommelieri traže većinom nova kvalitetna vina. Danas treba obilaziti tržište, tržište više ne dolazi na štandove sajmova. A to rade naši distributeri ili mi osobno. Hrvatska je mala zemlja i stoga je plasiranje vina na tržišta terenski posao.
A gdje vi kao obitelj nabavljate namirnice? U gornjem Međimurju ima puno OPG-ova, a manje trgovačkih centara.
95% svega što nam je potrebno proizvedemo sami ili kupimo od lokalnih OPG-ova. U trgovinu idemo samo po nužne stvari. Doma imamo veliki vrt i hvala bogu što imam mamu koja sprema zimnicu za cijelu obitelj. Meso kupujemo od lokalnih dobavljača, a sami si pripremamo sušeno meso, meso iz tiblice, meso za škrinju… Za nas i za naše radnike.
Velika je privilegija imati svoje, iz svog vrta. Danas su vrt i zdrava domaća hrana privilegija.
Stajemo kod prodavača grožđa. David promatra ponudu. Kada smo već na lokalnim proizvodima, odlična je inicijativa da se na Mađerkinom bregu, uz domaća vina, nude proizvodi lokalnih OPG-ova, ni deset kilometara udaljeni od vidikovca.
Da, to je odličan koncept koji smo pokrenuli mi lokalci, ali i Općina. Brijeg dijelimo s Vinarijom Cmrečnjak i poslovanje i suradnja je odlična. Naš degustacijski prostor je na otvorenom, u predivnom okruženju, možete kušati domaće i svježe proizvode i naša vina. Nema boljega.
Za takvo nešto je u Međimurju potrebno imati hrabrost i jasnu viziju, zar ne? Rijetko koji vinar bi se usudio nešto slično napraviti.
Neke stvari se događaju slučajno, neke same po sebi. Tako je bilo i kod nas na Mađerkinom bregu. Prošlo je točno deset godina otkako smo kupili brijeg zajedno s Cmrečnjacima. Od početaka smo znali da će turizam doći jednog dana. S druge strane smo slično razmišljali kao i svi ostali: ‘Tko će se baviti još i time? Pa to je teško!’ U našem je slučaju korona kumovala razvoju Mađerkinog brega. Imali smo vremena, nismo mogli dostavljati i imali smo vino. A zapravo su ljudi i tih pet godina prije korone već dolazili gore, postojala je jedna stalna fluktuacija posjetitelja. I portal eMeđimurje u tome dosta pomogao. Godine 2014. smo kupili brijeg, 2015. smo počeli čistiti i već su onda vaši fotografi i dronovi oblijetali brežuljak, počeli ste objavljivati fotografije na portalu i tako na neki način promovirati taj kraj.
Ljudi su vidjeli fotografije i snimke, išli su vidjeti što je to, počeli su vikendima šetati po štrigovskom kraju. A onda su počele dolaziti kritike zašto tu ničega nema. Nema mjesta gdje bi mogli sjesti i popiti kavu, vino, pojesti nešto lagano. Kada je došla korona upoznao sam se s dečkima koji imaju food truckove. I preko suradnje s njima te godine smo već imali pet evenata na Mađerki.
Pozvao sam i kuhara Marka Palfija da dođe i da napravi roštilj. Uzeo je mali roštilj jer je i on bio skeptičan hoće li event uspjeti, no bila je takva navala da osam sati nije dignuo glavu s roštilja. I onda smo svi vidjeli što zapravo znači Mađerka. Naručili smo kućice, doma smo napravili klupe i stolove, sve smo počeli pripremati za sljedeću sezonu. Bilo je i zapreka, jedva smo našli nišu kako ćemo se registrirati. Sada radimo ‘kak bog zapoveda’. Imao sam viziju, iako su mi svi govorili: ‘Kaj fantazeraš?’. No ostvarilo se i bolje od mojih procjena. Danas je to najposjećenije turističko mjesto Međimurja, a vidikovac je bio šlag na kraju. I to sve zbog vinograda – mi smo brijeg kupili zbog visoke kvalitete vina, a dodana vrijednost je bila ta što smo znali da brijeg ima veliki turistički potencijal.
Planirate li onda dodatno ulagati i širiti poslovanje na Mađerki?
To je priroda i ona ne treba previše zahvata. Minimalno ćemo uložiti u hladnjaču i spremište kako bismo si olakšali poslovanje. Danas su ljudi dosta nestrpljivi, žele da ih vino i jelo čekaju i prije nego što naruče. A u maloj kućici nema mjesta za hladnjaču pa vozimo od doma kada vidimo da nema više robe. Kod nas je sve svježe, i to traži vrijeme i trud kako bi se pružila najviša kvaliteta. Ljudi živčane zašto usluga malo duže traje, no kad kušaju i vide kako radimo, dolaze se ispričavati. 10 minuta im se čini kao da čekaju jedan sat.
Jesu li to Međimurci tako nestrpljivi ili možda pak Zagrepčanci?
I jedni i drugi. Više imamo gostiju iz drugih krajeva. Zanimljivo je to što ima još uvijek Međimuraca koji nisu ni čuli za ni vidjeli gornji kraj, a posebno Mađerkin breg. Kod donjeg Međimurja, posebno starijih generacija vlada još uvijek ta nezainteresiranost, dok se kod mlađih generacija situacija mijenja. Nastojimo naš proizvod približiti svima, a Međimurci ipak preferiraju domaća vina. Tu su još uvijek veliki lokalpatrioti.
Znamo da Međimurci jako gledaju na cijenu. Kako se nosite s kritikama za cijene?
Kritike za cijene jesmo dobili, no moraš znati što radiš. Moraš znati što dugoročno stoji u planu i kako ćeš ga ostvariti. I tu onda moraš biti odlučan. Teško je nešto proizvesti, a da netko drugi tebi dirigira cijenu. No, s jedne strane, u vinu je lako profitirati ako stvoriš dobar brend. S druge strane, uzmimo za primjer međimurski krumpir. Teško da ćeš stvoriti brend i podići cijenu za 20-30%. Kod vina možeš podići cijenu i za 100% i ići će možda bolje nego ono jeftinije.
Moraš se profilirati i pridobiti kupce. Nađeš svoju nišu i prodaješ. No moraš biti ustrajan i dosljedan u kvaliteti. Kada sam ja preuzimao vinariju, kada smo testirali tržište, puno puta je računica 2+2 dala 3. Puno smo puta radili s gubitkom. I ideš dalje, iako toneš. Sve tako dok te jednom ne krene. U vinarstvu 2+2 može biti 3, a može biti i 6 i 7. To je matematika vinarstva.
Neki su se poduzetnici, koji su brzo uložili milijune u vinarstvo, tako i razočarali. Nitko ne razmišlja da treba zasaditi vinograd, da treba ulagati u održavanje, proizvodnju, opremu. Tek nakon oko 5 godina dobivaš prvo grožđe, a sve ovisi i o vremenu, kakav će biti urod. Strojeve trebaš samo u sezoni, malo se koriste, a puno koštaju. Vino zato mora imati cijenu. Sušu još nisam ni spomenuo! Ja sam zbog suše izgubio jednu berbu. To je bila šteta preko 100.000 eura. I to treba preživjeti. Zato je cijena vina takva kakva je.
Vašu veliku vinariju treba netko i održavati. Koliko zaposlenih imate?
Ukupno nas je 9. Mi domaći četiri i pet vanjskih. I svi su iz Urbana i Štrigove. Radna snaga je tu, ne suočavamo se s nedostatkom. Radnu snagu treba cijeniti, treba ju čuvati. Suradnja mora biti na obostrano zadovoljstvo. Oni poštuju vlasnika, a mi njih. Ako bolje uspijemo i više zaradimo, više podižemo plaće. Dijelimo nagrade za Uskrs i Božić. Kada smo dobili Decantere i oni su dobili novčane nagrade. Nakon berbe isto dajemo nagrade dečkima koji rade do noći. Jer berba je ključni element, u berbi se stvara kvaliteta. Kaj mora biti denes, mora biti denes. Tak sam ih naučio, a oni danas tjeraju mene.
Međimurska vina su trenutno jako poznata. No imate li u Hrvatskoj konkurenciju?
Teško je to tako reći, moramo gledati po regijama. Svaka regija ima svoja vina, koja se pak razlikuju po sorti i okusu. Međimurju bi konkurencija mogla biti Istra jer je ona bolje brendirana i imaju bolji sustav potpore za mlade vinare.
Takav koncept treba i nama. Moramo se jače brendirati kao regija, a ne svatko zasebno. Nije jedan jači međimurski vinar sve. Svi moramo biti dobri u Međimurju. Ne moramo svi biti veliki, i oni s 20.000 litara mogu napraviti odličan brend i biti jaki na tržištu.
Dolazimo do ugostiteljskog lokala. Sjedamo, želimo naručiti kavu. Davidu se žuri, mora još do frizerke. Konobarica nas ne pozdravlja, već u prolazu kaže: ‘Evo, evo, imam još četiri stola’ i odlazi.
Vidiš, u ugostiteljstvu je jako važna komunikacija. Konobar je taj koji predstavlja lokal. Što je bolji konobar to više trinkgelda ostavljam. Najljepše mi je naručiti jelo po preporuci konobara. Ako poznaje meni i ako dobro radi svoj posao, onda zna što vrijedi probati. To nama u Međimurju nedostaje, sami smo si nekako krivi za to. Previše se opterećujemo željama posjetitelja pa u jelovnik stavljamo sve i svašta. Što je deblji jelovnik, to je veća hladnjača. Bježim od toga. Isto je u vinarstvu, s našim vinarima. Treba imati viziju, znati što smo napravili i što ćemo dalje. Mora se održavati kvaliteta.
Da imam restoran, nudio bih samo domaća i kvalitetna jela. Ja bih diktirao što je na meniju, a ne gost. Ali ja bih onda svojim imenom i prezimenom jamčio da se na meniju nalazi samo kvalitetno. Na početku treba preživjeti malu zainteresiranost, no rad se na kraju isplati, samo treba ustrajati.
Hoćete li uskoro tržištu ponuditi neku novost? Nešto po Vašem guštu?
Za manje od mjesec dana na tržište ćemo staviti crno vino Mađerkin breg. Berba je iz 2021. godine, a zorilo je u malim barique bačvama od 225 litara. Kada završimo s razgovorom, vratit ću se natrag na pretakanje. Te bačve su inače najbolje na tržištu i kupujemo ih u Francuskoj. Vina će biti pakirana u drvene kutije i razvijamo jednu posebnu i novu priču. Vidjet ćemo koliko će kupcima trebati da prihvate novost, ali znamo da će biti dobro.
Dovršavamo kavu. Konobarica ipak dobiva neki trinkgeld. Odlazimo natrag do ulaza. David nam u ruke daje poklon za ugodno druženje – mlado vino. Hvala puno, zaista niste trebali. Bila nam je čast.
