-Želimo malog mačića, malog za čuvanje - već mjesecima govore šestogodišnji Karlo i trogodišnji brat Andrej Vadas, a odgovor je uvijek isti. Imamo tri psa koji ne vole mačke i takav bi suživot bio riskantan
Po prvi put smo krenuli u šetnju prirodom novom relacijom i uz razgovor, čuli smo tiho mijaukanje. Zastali smo, pomislivši da nam se pričinjava – što bi mačić radio usred polja? No, kako je čuo naš razgovor, njegovo mijaukanje je postajalo sve glasnije i glasnije, već očajno i u strahu.
Malo narančasto klupko nalazilo se bačeno iza jedne ograde, čekajući svoju sudbinu. Odluka je pala u trenu, mačića ćemo spasiti, no kako njemu tako malenom objasniti da dođe do jedine sitne rupe u ogradi? To naše spašavanje je trajalo i trajalo, no o odustajanju nismo razmišljali. Kakav bi to bio primjer za šestogodišnjeg Karla koji tek uči o svijetu i svim se snagama trudi dozvati mačića?
Nudio je suhu travu za igru, neko staro pero i zvao ga nježno, bez prestanka. Mali mačić se potom samo stvorio kraj njega, brzo mu je bio u naručju, a sreći i ponosu nije bilo kraja. Da sve bude još ljepše, dogodilo se to svega par dana prije operacije mandula. Rutinske, ali ipak operacije čiji oporavak je mačić samo pospješio i slobodno možemo reći kako nismo morali tražiti mačića, on je našao nas. To malo narančasto klupko Karlu kao da je bilo suđeno.
Mačić je dobio ime Žućo jer se tak zvao bakin mačak s kojim se rado igrao, a u igri uživa i mlađi brat Andrej. Žućo je obavio sve potrebne preglede, prošli smo infuzije i sve što treba kako bi bio zdrav.
Trenutno je kod bake i djeda, posjećujemo ga svakodnevno, a kad malo poraste, privikavat ćemo i naše pse na njega u nadi da će svi zajedno moći živjeti u miru. Žućo za sad s bakinim i djedovim Benom odlično funkcionira. Uvijek postoji način.
