Stjepan Šlibar jedan je od najstarijih stanara Doma za starije u Čakovcu
Stjepan Šlibar iz Donjeg Mihaljevca za manje od dva tjedna, točnije 5. studenog proslavit će svoj 90. rođendan. Ovaj veseli stanar Doma za starije i nemoćne osobe u Čakovcu sjeo je s nama i ispričao nam detalje iz svog dugog života, ali i čemu se veseli u vrlo visokoj životnoj dobi.
Teško djetinjstvo
Već na početku razgovora, Stjepan nam je otkrio da ga život ga nije mazio. Od najranijih dana suočio se s izazovima i gubicima koje mnogi od nas teško mogu razumjeti. Bio je treće od četvero djece u obitelji koja je iz Svete Marije. Uz dva starija brata, kada je imao 3 godine, a njegova sestra 17 mjeseci, umrla im je majka. Njegov otac, inače zaposlenik Glavnog kolodvora u Zagrebu, nije mogao brinuti sam o četvero djece.
“Djetinjstvo sam proveo u velikoj patnji. Majku nisam poznavao. Otac nam se ponovno oženio 1941. godine, a često se prije događalo da rođaci, baka ili djed ili pak starija braća preuzmu brigu za mlađu djecu”, ispričao nam je Stjepan sa suzom u oku, prisjećajući se svoj najranijeg djetinjstva: “Jedno vrijeme smo sestra i ja bili s drugom mamom. Moja braća su bila odrasla i oba su bila oženjena. Najstariji brat je onda preuzeo brigu za nas, ali usta je bilo puno, a hrane malo. Teško je doći na brigu u tuđe ruke…”.
Prekinuto školovanje
Stjepan nam je ispričao i kako je to izgledalo kada je bio blizu cilja da završi školu, no sudbina ga je ponovno spriječila: “Nakon osnovne škole mene su poslali na školovanje u Zagreb, u Palmotićevu. Naime, ja sam trebao preuzeti očevo mjestu na Glavnom kolodvoru. Moje školovanje trajalo je godinu i pol dana, a onda je moja maćeha iznenada došla u Zagreb i rekla da mi više ne mogu plaćati školovanje. Radilo se o par dinara… I tako sam morao prekinuti školu.
No, opet se dogodilo da se netko drugi založio za mene. U Svetoj Mariji živio je jedan časnik prve klase u ondašnjoj vojsci i on se pobrinuo za to da dobijem posao. Poslao me u Turopolje u zatvor. Tamo sam bio zaposlen u radioni, radio sam sa zatvorenicima. Počeo sam zarađivati za sebe. Došao sam sa 17 godina u Turopolje, a otišao s 21 jer su me pozvali u vojsku gdje sam bio padobranac u Skopju. Vojnu karijeru završio sam nakon što me jedan skok s padobranom stajao ozljede noge. Vratio sam se u Zagreb, završio ispite za željezničara, zaposlio se na Glavnom kolodvoru i oženio se mojom Anom – dobili smo troje prekrasne djece: Drageca, Nadicu i Iveka”.
Pokopao dvije supruge
Brak Stjepana i Ane trajao je svega 20 godina. Ana je nakon 12 godina braka, nakon što je rodila treće dijete, jako oboljela. Karcinom dojke prešao je na kralježnicu, a njezina bolest vezala ju je punih osam godina uz krevet. “Ležala je četiri godine na Rebru, dvije u Čakovcu i posljednje dvije kod kuće. A ja sam stalno hodao po ordinacijama, kod raznih liječnika, tražeći pomoć za nju. Premjestio sam se iz Zagreba u stanicu u Kotoribi kako bih bio bliže obitelji u Donjem Mihaljevcu. Ali bolest je ipak bila jača i postao sam udovac s troje djece”.
Iako je Stjepan ostao bez supruge Ane, pomoć bližnjih nije izostala: “Moji suradnici, ljudi iz sela, prijatelji, rodbina, svi su mi pomagali da ne klonem, da se ne prepustim tuzi. Morao sam misliti na djecu i na posao. Tast i punica preuzeli su brigu za svoju unučad. A nakon godinu dana upoznao sam udovicu s petero djece iz Male Subotice. To je bila moja druga žena, Marija. Bila je dobra, ispravna, poštena. Došla je k meni, a njezina djeca, kako su bila starija i samostalnija, ostala su u Maloj Subotici. Ja sam se ipak brigao i za njih. Dogovorio sam se s lokalnim prodavačem da djeca na moj račun u trgovini uzimaju sve što im je potrebno, nisam htio da nešto nedostaje ili da su gladni. Ta djeca me i danas štimaju. Marija nas je nakon moždanog udara napustila 2016. godine. A ja, kako sam ostao sam, otišao sam prvo u dom u Hodošanu, a 2022. godine sam došao u Dom za starije u Čakovcu”.
Život u domu
O svome samačkom životu u Domu za starije u Čakovcu Stjepan ima samo riječi hvale: “Ovdje živim kao u hotelu, ništa mi ne nedostaje. Osoblje je profesionalno i svaka im čast. Znam da je rad s ljudima jako težak, ali oni to jako lijepo rade. Iako zbog starosti ne mogu sudjelovati na tjelovježbi, ipak volim druženja ponedjeljkom i kulturno-zabavne programe kada i zapjevam. Ja sam inače nekada bio aktivan i u Udruzi umirovljenika u Svetoj Mariji. Volim druženja i ljude. Sa svima popričam, sa svima sam uljudan”. A kada smo ga upitali kako će izgledati njegov 90. rođendan, rekao je da se veseli druženju u Svetoj Mariji sa svojom djecom, šestero unuka i troje praunuka. “Ja sam napisao govor za svoju obitelj, veselim se pročitati tih nekoliko rečenica najmilijima, da čuju koliko mi znače i koliko sam tuge prošao kako bih došao do velike životne sreće”, rekao nam je Stjepan.
Uzor svima
Stjepan je prošao teška razdoblja u svome životu i preživio brojne gubitke. No unatoč tome, nije dopustio da ga gorčina promijeni. Dapače, upravo su te nedaće oblikovale njegovu empatiju, a otvorenost prema ljudima ostala je njegova najistaknutija osobina. “Moraš ostati otvoren prema drugima, moraš biti čovjek. S mojeg lica nikada neće sići osmijeh i uvijek ću imati toplu riječ za svakoga”, zaključio je Stjepan.
