Za kraj se Lepi s nama prisjeća lijepih trenutaka iz osnovne škole, ekipe iz Goričana i prvih izlazaka
Danas završavamo veliki razgovor u nastavcima s DJ Lepim, Zvonimirom Lepoglavcem iz Goričana, jednim od rijetkih profesionalnih DJ-eva iz 70-ih i 80-ih godina. Za kraj se Lepi s nama prisjeća lijepih trenutaka iz osnovne škole, ekipe iz Goričana i prvih izlazaka.
Mirniji život
“Moj DJ put je krenuo u drugoj polovici 70-ih godina u Zagrebu, sasvim nevino i slučajno. Prijatelj, koji je bio DJ, zamolio me da uskočim umjesto njega i da odradim gažu u diskaču u Gračanima, u vili Rebar. Nisam imao pojma o opremi, o puštanju glazbe, ali naučio sam, počeo sam isprobavati i tu je sve počelo. Bio sam profesionalni DJ u Zagrebu, Beogradu, Trogiru, Dubrovniku… Dobivao sam plaću za svoj rad, baš kao i svi drugi radnici. Prije ‘Diane’ radio sam van Međimurja sedam godina, a onda u ‘Diani’ od siječnja 1985. do siječnja 1990., do početka rata. Tada je sve prestalo.
U međuvremenu sam se oženio, dobio djecu, nastanio natrag u Goričanu, počeo raditi kod brata kao vozač. Vozim sve što treba, od auta do kamiona. Mirnije živim. Nekada sam zarađivao deset puta više nego danas, a nisam imao ništa. Danas imam sve, sretni smo, namireni smo. Zadovoljni smo. Drago mi je što me ljudi, posebice u Čakovcu, još uvijek pamte. No uvijek ću se vraćati u sjećanjima na one početke, na prve izlaske.
Prvi se zauvijek pamte
Negdje 1973. godine sam imao 13 ili 14 godina, završavao sam osnovnu školu. Skupilo se nekoliko nas, i cura i dečki i sami smo si organizirali zabavu i izlaske. Sami smo sredili i mjesto za izlazak, bilo da je to bilo kod nekoga doma, u praznoj kuhinjici ili pak u nekoj kući predviđenoj za rušenje. Bili smo sretni kada bismo našli takvu kuću. Nekoliko nas bi se dogovorilo da se nabavi salama, sir, kruh za sendviče i nekakvo piće, sokovi.
Dogovorili smo se tko će donijeti kakve gramofonske ploče. Izmjenjivali bismo se kod gramofona i puštali bismo našu glazbu, onu koju smo voljeli. Kao grupa bismo plesali disko i molili bismo Boga da netko pusti sentiš, stiskavac. To smo voljeli plesati jer bi tu došlo do razgovora, upoznavanja i prvih poljubaca. Bili smo sretni. Nekada nam je za zabavu bilo potrebno malo i zabavu smo si sami radili. Danas klinci to ne mogu shvatiti, zakinuti su jer dođu na gotovo. Nemaju smisao za organizaciju, druženje i dogovor. Roditelji im previše pružaju, dječje zabave danas imaju catering, ukrašenu dvoranu kao da se netko udaje.
Roditelji djeci sve srede i pripreme. Drugi dan, kada prođe veselje, oni su prazni. Znači da nisu ništa dali, ni emociju, ni rad ni ideju kako bi se nešto napravilo i sredilo. Nama nitko ništa nije dao, kako smo si mi napravili, tako je i bilo. Ali stvarno, i uvijek ću ponavljati, mrvica nam je bila dovoljna da budemo sretni”.
