U šetnji čakovečkim sajmom, u najprirodnijem i najljudskijem okruženju, među domaćim ljudima i domaćim proizvodima poznate Međimurke i Međimurci otkrivaju nam svoja razmišljanja, ideje i probleme koji ih u tome trenu muče. A mi slušamo, zapisujemo i prenosimo. Bez skrivenih motiva - samo pozitiva
Pristupili smo razgovoru s Danielom Hampamerom Kigom s velikim strahopoštovanjem i na samom ulazu u sajam priznali da imamo tremu. Zašto?
Većina njih, koji su pročitali Prešetavanja i premišljavanja s Filipom Horvatom i kasnije s gradonačelnicom Ljerkom Cividini, rekli su da sljedeća poznata ličnost obavezno mora biti Kiga jer Kiga je kul.
Legenda čakovečkog društvenog života, nekadašnji DJ u Pikaču i Klubu mladih, grafičar, svojevrsni kroničar i administrator Facebook grupe “Čakovčanci i Čakovčanke” napravio je s nama đir po čakovečkom sajmu i otkrio kakav čaj voli, kome šalje slike jela i gdje i kako je proveo najbolji godišnji odmor u životu.
Često posjećuješ čakovečki sajam?
Zapravo ne, jer ne stignem zbog posla. Možda dođem jednom ili dva puta godišnje, ako se dogodi neka rupa u godišnjem odmoru. Na tržnicu pak volim doći i pogledati, ali ne kupujem. Subota ujutro rezervirana je većinom za razgovor uz čaj u gradu. Nekada sam, dok sam bio klinac i kada je sajam bio bliže gradu, znao na njemu prodavati stripove za džeparac – Alan Ford, Zagor, Veliki Blek… (prolazimo kraj štandova s kestenima, zeljem, repom…)
Možda se tada razvila ljubav prema grafici?
Moguće. Ja sam baš onda bio prva generacija koja je pohađala ŠAF pa smo tu imali doticaj s crtanim likovima, stripovima… sve je bilo povezano, a grafika je onda bila neki logičan put.
Bi li se mogao napraviti dobar strip o, recimo, Međimurcima? O našim problemima, nedostacima, svakodnevnici…?
Da, definitivno, ovisi sve o scenariju i priči. Međimurci su specifični, svašta bi se moglo napraviti. Nešto poput Gruntovčana… baš sam neki dan prijatelju pričao kako sam ponovno počeo gledati Gruntovčane. Netko je stavio cijele epizode na YouTube u boljoj kvaliteti. Gruntovčani su bili i ostali legendarna serija.
Možemo li pripisati neki stereotip Međimurcima? Ipak se svačega načitaš i nagledaš kao administrator ČČ-a…
Nisam o tome puno razmišljao. No nismo savršeni, možda smo si malo umislili da smo nešto posebno, a zapravo nismo. Međimurci jesu marljivi ljudi, ali da smo najbolji i najljepši – to baš nije tako. Kako ide ona fraza… Ljudi rade da bi živjeli, a Međimurci žive da bi radili.
Kako to da si počeo objavljivati povijesne stvari vezane uz Čakovec? Počeli smo o tebi pričati kao o nekakvom kroničaru, otkrivatelju nama nepoznatih stvari o Čakovcu.
Sama grupa na Facebooku je zapravo počela u prosincu 2012. tako što su se objavljivale stare fotografije Čakovca. A ja sam administrator postao 2013. i išao sam taj neki povijesni štih jer je povijesna kronologija prolazila kod članova i bila jako čitana.
Pronalazio sam materijal na internetu i još iz nekih drugih izvora. I dalje tražim nove crtice i podatke za koje ljudi ne znaju. Zapravo dobivam pohvale za to jer takve stvari ljudi ujutro, uz kavicu vole pročitati i onda imaš temu za razgovor.
Meni je drago što ljudi polako shvaćaju da Čakovec nije poznat samo po obitelji Zrinski, već da tu ima dosta događaja, ljudi, umjetnika, doktora, profesora, nastavnika, sportaša, običnih ljudi koji su stvarali povijest Čakovca. Te povijesne crtice prikazuju Čakovec u jednom drugom svjetlu.
Prolazimo kraj starih predmeta iz prošlog stoljeća, značke, medalje, slike, knjige stare 40, 60, 80 godina…
Vidiš, zanimljivo je što sve tu imaju. Ali to se ne može mjeriti s buvljacima u Nizozemskoj. Posjetili smo prijatelje tamo pa su nas odveli na jedan takav buvljak. Tamo se ne kupuje u trgovačkim centrima, prvo se ode na buvljak ili u second hand shop. Za male pare nabaviš cijelu garderobu ili stvarčice za stan.
Kiga gleda u stare fotografije. Često znaš na svome Facebook profilu objaviti jako dobre crno-bijele fotografije, usmjerene većinom na detalje. Odakle to oko za male stvari?
Ja sam u fotografiji početnik i nemam pravila. Volim fotkati i još učim. Nemam neki stil i kombiniram razne elemente kada obrađujem fotografije. Ti detalji su odraz mog trenutnog raspoloženja. Kako se osjećam, tako ispadne fotka, takva je atmosfera. To najbolje možda dođe do izražaja kada sam na Dravi i veslam pa uzmem fotić u ruke.
Gdje i kako veslaš – rafting, kajak, kanu?
Ma ja sam Dravu preveslao od Maribora do Erduta. Naravno, ne odjednom, nego u etapama. Veslam u kanuu, skupi se nas nekoliko i idemo na Dravu na nekoliko dana. Najbolji godišnji odmor u mom životu je bilo sedam dana kada smo veslali od Legrada do Erduta, a prije toga smo veslali dva dana hrvatskom Murom. Veslaš, veslaš i negdje poslije Virovitice Drava se mijenja, obala postaje pjeskovita. Dođeš na pješčani otok, sam si u prirodi, uživaš, spavaš na otvorenom… Svake godine uzmem čamac i odem na jezero kod Preloga. Odveslam par krugova, to mi je početak sezone, zagrijavanje.
Dolazimo do prodavača pilića, purica i zečeva.
Ček, ček, moram fotografirati zajčeke da fotke pošaljem kćeri koja živi u Francuskoj. Ona ih ima doma.
Idemo prema ugostiteljskom objektu. Iz nekog starog radija trešti glazba – harmonika, tamburica, bas. Kakvu glazbu danas slušaš?
Idem prema nekoj ozbiljnoj glazbi, prema jazzu. Ali volim i dalje ono što sam slušao 80-ih, 90-ih. Elektronsku glazbu malo više, rock malo manje. Današnja glazba mi se čini kao da je usmjerena na potrošače, a ne na neke obožavatelje ili aktivne slušače. Čuješ pjesmu jednom ili dva puta, prožvačeš, ideš dalje. Nema nečega što bi odskakalo. A i klinci su drugačiji. Sve im je dostupno, lijepo zapakirano, a mi smo baš morali tražiti glazbu i informacije o bendovima. Danas klinci možda nemaju osjećaj za dobru glazbu.
Sjeli smo za stol. Kiga naručuje zeleni čaj.
Volim piti čaj, počeo sam nakon što sam se ostavio cigareta i kave. Svaki put kada nekamo otputujem, prvo tražim čajane. Pijem zeleni i crni čaj. Kad spremam čaj, vrećica ne smije stajati duže od minute u vrućoj vodi, inače je okus gorak.
Čaj stiže, vrećica je već bila neko vrijeme u šalici vruće vode. Kapitalna greška konobarice. Ništa zato, Kiga naručuje kobasice.
Ne možeš ne naručiti kultne kobasice kad si na čakovečkom sajmu. Moram fotkati tanjur i poslati fotografiju kćerima. One meni šalju što jedu, ja njima.
Jedemo u tišini, promatramo ljude. Tu i tamo prolaznici pozdrave Kigu: “Di si majstore?”. Završavamo i pozdravljamo se.
Drago mi je što sam danas zbog razgovora došao na sajam. Već dugo nisam bio.
Hvala, Kiga. Čujemo se. Drži se.
