Iako je slijep od rođenja, Danijel Kralj (36) iz Lopatinca svojim životom svjedoči da za njega ne postoje granice
Knjiga mu je oduvijek bila prijatelj, a nakon što je pročitao mnogo toga, odlučio je da može i sam pisati. Ovaj mladi kroatist i pjesnik na prvu nas je osvojio svojim pozitivnim stavom, komunikativnošću i otvorenošću.
Danijel je diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Već u osnovnoj školi pokazivao je dubok interes za hrvatski jezik i književnost te je tijekom školovanja ostvario zapažene uspjehe na državnim natjecanjima u poznavanju hrvatskog jezika.
Poeziju piše od djetinjstva, a do sada je objavio četiri zbirke poezije: “Put do ljubavi, mira i sreće” (2000.), “Moja lutanja” (2004.), “Vrijeme za snove” (2014.) i “Moja radost neprolazna” (2018.). Osvojio je drugu nagradu na “Goranovu proljeću” u kategoriji osnovnih škola 2003. godine.
Povodom današnjeg Dana bijelog štapa Danijel se osvrnuo na život slijepih i slabovidnih osoba -Kako mi živimo? Kakve prednosti i nedostatke imamo? O tome neka više govore riječi moje pjesme, stihovi u kojima ćete naći poruku kako najbolje razumjeti takve ljude.
I samo ću reći sljedeće: nije sramota tjelesna sljepoća, kad se očima ne gleda, to je samo jedan izazov u životu koji ne bih mijenjao. Mnogo je teže duhovno biti slijep, što znači biti bez razumijevanja za druge, no i to je moguće ispraviti dok živimo jer kako god okrenemo, dobro uvijek pobjeđuje i svatko ima priliku da se iz temelja promijeni. Ukratko: naučimo gledati srcem! Ugodan vam ostatak dana i svako dobro do nove objave! – rekao je Danijel i počastio nas prekrasnom pjesmom.
LIJEPO JE GLEDATI SRCEM
Lijepo je gledati srcem,
osjetiti radost života,
pozdraviti svaku zraku sunca,
ptice slušati, cvijeće mirisati,
lijepo je živjeti i disati
i o ljepoti života pisati.
Ne zaboravimo nikad srce
koje ponizno i s veseljem svijet motri
slušajući kišne kapi i šuštanje lišća
i svaki drugi prirode zvuk
što zaustavlja tminu i muk.
I kada oči ne mogu gledati,
ne treba se tuzi i samoći predati,
ima i to čaroliju svoju
kad možda ne možemo, kao mnogi drugi,
predočiti sebi boju.
Zato je tu neuništiva duša
koja ovaj svijet pažljivo sluša
i strpljivo hoda prema cilju svom
jer tako živi čovjek koji ne posustaje,
koji nikada ne odustaje,
koji se ničega na putu ne boji,
već s radošću i veseljem valove broji.