ŽIVOT SA SLJEPOĆOM

DAN BIJELOG ŠTAPA Otilija Sobočan slijepa je poduzetnica i mama, no hrabro prkosi svim izazovima

Povodom Svjetskog dana bijelog štapa razgovarali smo s Otilijom Sobočan, poduzetnicom iz Čakovca, koja je i sama slijepa osoba

Međunarodni dan bijelog štapa obilježava svakog 15. listopada od 1964. godine, kad je Lyndon Johnson, tadašnji američki predsjednik, taj dan proglasio Danom bijelog štapa. Danas se Dana bijelog štapa obilježava diljem cijelog svijeta s ciljem podizanja svijesti građana o specifičnim potrebama slijepih i slabovidnih osoba, ali i obavezama zajednice prema njima. Osim što je bijeli štap prometni zaštitni znak slijepih u sve gušćem prometu, to pomagalo slijepima omogućuje samostalno kretanje.

Povodom Svjetskog dana bijelog štapa razgovarali smo s Otilijom Sobočan, poduzetnicom iz Čakovca koja bavi pomagalima za slijepe i slabovidne osobe, a i sama je slijepa osoba.

Problemi od rođenja

“Službeno sam slijepa osoba, no još uvijek nešto malo vidim. Moja dijagnoza je takva da se moj vid postupno pogoršava. Već pri rođenju sam imala probleme, a u osnovnoj sam školi već bila visoko slabovidna osoba. Normalno sam se kretala i čitala standardni tisak, ali sam imala probleme po noći kada ništa ne bih vidjela, nisam vidjela neke nijanse boje, ne bih vidjela u daljinu. Nisam vidjela na ploču kada bi učitelj pisao kredom po svježe opranoj ploči, iako sam sjedila u prvoj klupi”, otkrila nam je jedan dio svojeg života Otilija, koja je inače rodom iz Slavonije, točnije iz Pakraca.

Ljubav ju dovela u Čakovec

“Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirala sam filozofiju i sociologiju, a svog sam supruga, koji je iz Čakovca i također slijep, upoznala u Zagrebu na jednom informatičkom tečaju. Po vjenčanju, ljubav me dovela u Čakovec. Odlučili smo otvoriti zajedno tvrtku, bavimo se prodajom pomagala za slijepe i slabovidne osobe. To je bilo prije 12 godina, u veljači. A u kolovozu, par mjeseci nakon otvaranja tvrtke, rodio se i naš sin”, priča Otilija.

Izazovi na svakom koraku

Život pun uspjeha i sreće, zbog Otilijine sljepoće pratili su i još uvijek prate mnogi izazovi. “U osnovnoj školi učitelji tada još uvijek nisu bili osviješteni o mojem stanju, nisu toliko pazili da prilagode nastavu. Neka djeca iz razreda su me zadirkivala, neka pomagala, nekima je bilo svejedno. Ni na fakultetu predavanja nisu baš bila prilagođena osobama s invaliditetom. A kada smo otvorili tvrtku, ubrzo smo shvatili i da na tržištu gotovo da ne postoje programi za poduzetnike koji su prilagođeni ili pristupačni slijepim i slabovidnim osobama. Preko prijatelja, koji su i sami bili slijepi poduzetnici došli smo do jednog programa za pisanje ponuda i računa i dalje ga sami prilagođavali našim potrebama. Kao mladi poduzetnik moraš puno učiti o poslovanju, a tu je za mene bio i izazov usklađivanja majčinstva s poslovnim životom, ali i s ulogom supruge i domaćice. I dan danas se neke stvari nisu promijenile – velik dio posla možeš i odradiš sam, dok ti je za jedan mali dio potrebna pomoć ljudi koji vide”, opisala je Otilija samo neke od izazova s kojima se suočila u svijetu koji je, iako postoji vidljivi napredak, još uvijek nepristupačan i neprilagođen brojnim osobama s invaliditetom.

Radi za zajednicu slijepih i slabovidnih osoba

Otilija radi na tome da svakodnevnicu slijepim i slabovidnim osobama učini lakšom i pristupačnijom. Njezina pomagala, kojih do prije 12 godina nije bilo na hrvatskom tržištu, a koja su bila sasvim normalna i pristupačna u svijetu, prilagođena su i na hrvatski jezik, a tražena su i u susjednim zemljama. Piše i provodi projekt prilagodbe udžbenika na Brailleovo pismo.

Ljudska pomoć je neprocjenjiva

Otilija je mama, poduzetnica, aktivna je u Hrvatskoj udruzi slijepih i slabovidnih osoba, njezin dan izgleda poput svakodnevnice većine Međimurki – ustane, ode na posao, radi, dođe doma, kuha, čisti, pere rublje, pomaže sinu sa zadaćom… No uvijek ju prati njezin invaliditet, njezina sljepoća. Njezin život i borba za koliko-toliko pristupačan život treba biti inspiracija za nas ostale, koji ni ne znamo kakav dar imamo. Zato njezina poruka za kraj ima veliku težinu i važnost: “Imate jedan dar koji vam je priroda i Bog dao, a to je zdravlje. Budite na tome zahvalni koliko god možete. Taj dar dijelite s drugima koji ga imaju malo manje, bilo da su to vaši bližnji i susjedi ili osobe s invaliditetom. Tehnologija napreduje, imamo pomagala, ali ljudska pomoć je neprocjenjiva i uvijek će biti najveća pomoć, bez obzira na sva pomagala.”

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije