Kotoripskog poduzetnika Josipa Siladija u našem smo tjedniku već predstavili
Zaljubljenik u povijest i lovac na priče iz prošlosti najprije nam je još 2018. godine progovorio o svojem istraživanju bogatog obiteljskog stabla Siladijevih, prezimena koje potječe iz Mađarske, odnosno Transilvanije u današnjoj Rumunjskoj.
Josip je naime utvrdio da se prvi Siladi spominje već u 15. stoljeću, a to je bio Mihael Szilagy, grof koji je službovao kod mnogo poznatijeg plemića Vlada III. Tepeša Nabadača – okrutnog vlaškog kneza po kojem je nastao književni lik grofa Drakule…
Josip je potom s našim čitateljima podijelio i priču o napadu mađarskih razbojnika zvanih Pataki na kotoripski župni dvor u drugoj polovici 19. stoljeća. Ovih nam se dana javio s novom pričom o zadnjem živućem međimurskom ložaču parnih lokomotiva – 89-godišnjem Kotoripčaninu Matiji Kranjecu kojeg sam sa Siladijem i posjetio.
Matija Kranjec rodom je iz Svete Marije. Završio je šestogodišnju osnovnu školu te se 1958. godine zaposlio na železnici, kao ugljenski radnik. Nedugo zatim završio je naukovanje za ložača parne lokomotive te je taj posao počeo i raditi.
– Parna lokomotiva mogla je povući 2.400 do 2.500 tona tereta, a to je bilo od 70 do 80 vagona ili 150 osovina. Mnogi bi pomislili da je najgori vremenski uvjet za rad parne lokomotive snijeg. Nije, nego magla. Tada je vlak proklizavao, a mi smo na rampama dugo čekali, dok nije prošao, prisjeća se Kranjec, dok na pitanje o tome koliko je otprilike ugljena prošlo kroz njegovu lopatu, daje očekivani odgovor – na tone i tone. Plaća je, napominje, bila dobra, ali samo zahvaljujući i noćnom radu te prekovremenim satima.
Sama osnovica bila je mala. Upravljao je kasnije i dizelskim te električnim lokomotivama, a u mirovinu je otišao 1988. godine. Sa sjećanjima na mladost, i danas uživa. Najradije gledajući nogometne utakmice na televiziji, a i obiteljska kuća Kranjecovih je baš nasuprot stadionu Nogometnog kluba Graničar.
Krvava Visla
Posebna priča vezana je međutim i uz Matijin privatni život. Njegova danas pokojna životna partnerica Veronika do ljubavi svojeg života stigla je iz Bosne, i to po trnovitom putu koji zapravo počinje u Poljskoj. Veronikina majka Viktorija Wozga bila je Poljakinja.
Pri kraju I. svjetskog rata sa zbjegom svojih sunarodnjaka došla je u Bosnu. S rodne grude, kraja između Częstochowe i Krakowa, uz rijeku Vislu, protjerali su ih Rusi. Visla je tada, pričala je Veroniki majka, bila doslovno krvava. Od Poljske do Bosne putovali su pješke, uglavnom noću, dok bi se po danu skrivali po šumama.
Nitko im nije htio pružiti utočište. U Bosni su ih ipak prihvatili. U selu Donja Lepenica, između Prnjavora i Dervente, dobili su i komad šume koju su iskrčili te su izgradili kuću. Veronikina majka Viktorija udala se za Bosanca Iliju Matuzovića. Imali su šestero djece i unatoč teškom radu i neimaštini živjeli su spokojno. Imali su dom i bili su obitelj. Idila međutim nije potrajala. Tijekom II. svjetskog rata u Donju Lepenicu došli su četnici. Srušili su crkvu, spalili kuće.
Ubili su Viktorijinog supruga Iliju, njihova tri sina i kćer. Viktoriji su ostali kćer Veronika i sin Ante. Poljaci su ponovno morali bježati te ih se nemali broj odlučio vratiti u domovinu. Viktorijin Ante je međutim bio kočijaš te bi poslom dolazio i u Kotoribu. Tu se i nastanio nakon što je upoznao i oženio Mariju Vargu iz Draksarove ulice (danas Ulica Stjepana Radića). A kad je Ante čuo da mu se majka i sestra planiraju vratiti u Poljsku, pozvao ih je k sebi u Kotoribu. Veronika se zaposlila kao čistačica, najprije kod lokalnog krčmara Bartolića, a onda na železnici. Tu je konačno upoznala i junaka naše priče, Matiju. S njim je u Kotoribi živjela do odlaska s ovog svijeta, 1991. godine. Preminula je u 68. godini života.
Od lokomotive do aviona
Za parom je ostao sin Franjo te kći Mirjana Matuzović. Zanimljivo, no to je već zasebna priča; dok je Matija Kranjec radni vijek proveo na vlakovima, Franjin život su zrakoplovi. Školovao se za pilota. Danas uspješni poslovni čovjek godinama je radio kao pilot. Uz kraća razdoblja u Zimbabveu te u Egiptu, kao i na području bivše Jugoslavije, najveći dio radnog vijeka, 22 godine, proveo je kao pilot Boeinga u Omanu. Pilot je danas, i to u Dubaiju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, i Franjin sin Filip.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3624
