Na jednom brežuljku u Peklenici nalazi se vjerojatno jedan od najvećih nasada maruna u Međimurju - obitelj Frančić otkriva nam sve tajne uzgoja ove jesenske delicije
Unatrag nekoliko dana preplavili su nas oglasi na društvenim mrežama koji promoviraju jednodnevni izlet u Lovran i okolicu te njihovu Marunadu koja će se održati krajem listopada. U Lovranu se već 40 godina slavi marun, velika oplemenjena sorta pitomog kestena, čiji su plodovi slađi, veći i lakše se ljušte. Čak smo odlučili i poći, no tada smo na čakovečkom sajmu upoznali Martinu Frančić iz Peklenice koja je prodavala marune, i to prave domaće pekleničke! Zamolili smo ju, zbog velike znatiželje, da nam pokaže plantažu na što je rado pristala, i već smo se sljedećeg dana uputili u Peklenicu.
Marun je bio najbolje rješenje
Na kućnom su nas pragu dočekali Martina i Mihael Frančić i njihova dva sina – Toma (14) i Maksim (6), dok je kći Elena (16) bila na nastavi. Martina i Mihael pokazali su nam svoj veliki vrt na kojem se nalazi 100 stabala maruna.
“Prije nekoliko godina razmišljali smo što ćemo posaditi na našem vrtu, čime ćemo se baviti. Jer maline i borovnice koje smo posadili nisu uspjele jer im tlo i vjetar nisu odgovarali. Mi smo ovdje na brežuljku, oko nas nema šume pa i jače puše vjetar. Suprug Mihael je zato tražio biljku koja je otporna, koja ne traži previše pažnje, a opet daje obilje plodova. Tražili smo nešto čega još nema u Međimurju. I tako smo došli na marune. Prije sedam godina posadili smo 50 sadnica maruna koje su onda imale četiri godine. Prije tri godine uklonili smo i nasad borovnica te posadili 50 dodatnih sadnica. Sada imamo 100 stabala”, opisala je Martina kako su došli na ideju da uzgajaju baš marune.
Isplativi plod
No jesu li maruni isplativi? Uz toliko ponude na tržištu, gdje se kesteni prodaju doslovno na svakom uglu, konkurencija je zasigurno jaka. “Došli smo do nekih 30 kilograma po stablu, a kada se krošnja razraste onda bi se po stablu moglo dobiti i 50 kilograma. Naša godišnja proizvodnja, s polovicom nasada, sada iznosi jednu tonu. Kada smo počeli, marune smo brali na kante, zatim na tačke, a sada beremo na prikolicu”, priča Martina, a Mihael se nadovezuje: “Naša cijena je 7 eura po kilogramu. Prije uvođenja eura prodavali smo marune po 60 kuna po kilogramu. Konkurencija prodaje po 6, 7 ili 8 eura po kilogramu. Za sada se isplati uzgajati marune, troškovi proizvodnje, osim prvotne investicije u sadnice, su mali, a radna snaga je besplatna.” Naime obitelj Frančić sama bere plodove, no Martina kaže da razmišljaju o mogućem zapošljavanju dodatnog berača jer je plodova sve više.
I po suncu i po kiši
Mihael pak kaže da se plodovi beru po svakakvim vremenskim uvjetima: “Ako je marun predugo na suncu ili pak na mokrom tlu, on se počinje kvariti. Mi naše marune beremo svaki dan, a nekada i dva puta dnevno. Oni nisu dulje od 24 sata na tlu. Bilo sunce ili kiša, mi uvijek beremo. Ako ostanu duže na tlu, vrlo lako može doći crv u njih. Toga kod nas nema. Mi se brinemo za nasad, redovito kosimo travu, uklanjamo ‘ježiće’, spaljujemo ih, takoreći dezinficiramo nasad kako ne bi došlo do pojave bolesti. Nakon svake berbe uzimamo 20 maruna za probu i režemo ih. Provjeravamo jesu li gnjili ili ima li crva. Jedan ili dva gnjila maruna na njih 20 se tolerira, ali 4 do 5, odnosno 20% berbe, više ne. Onda se cijela berba uklanja”.
Kupci se vraćaju svake sezone
Rigorozni postupak provjere kvalitete plodova prepoznali su i kupci. Kako kaže Martina, kupci su zadovoljni i vraćaju se po još. “Uzrečica ‘Dobar glas daleko se čuje’ tu najviše važi. Netko od nas kupi marune, zadovoljan je kvalitetom i okusom, preporuči nas prijateljima ili poznanicima i tako se razvija naša mreža kupaca koji nam se vraćaju svake sezone. Tako smo počeli prodavati i u Austriju. Netko nas je preporučio i sada vozimo veće količine u okolicu Graza. Naši se proizvodi prodaju na kućnom pragu, a neki dan sam prvi put bila na sajmu. Naime, u jednom smo danu nabrali 500 kilograma i morali smo prodati sve – maruni ne smiju dugo stajati. Zato sam odlučila otići na čakovečki sajam”, otkrila nam je Martina koliko su maruni zapravo popularni kod kupaca. “Da, maruni ne smiju dugo stajati, počinju se sušiti ili kvariti. Zato i razmišljamo uložiti u hladnjaču i proces produljivanja svježine maruna na 4-5 mjeseci, kao što Talijani rade. Naime, marun se stavlja u vodu na 50 stupnjeva na neko vrijeme, zatim se brzo hladi, suši i stavlja u hladnjaču. Tako se ubija gljivica koja uzrokuje njegovo truljenje pa može i duže stajati. Sezona se onda produljuje do Nove godine”, ispričao nam je Mihael planove za budućnost.
Rak kore kestena poharao šume
No koliko se budućnost čini pozitivna za plantažu maruna u Peklenici, toliko i Martina i Mihael strahuju zbog pojave bolesti kestena. “Naši prijatelji, koji su imali kestene po šumama i vinogradima, kažu da kestena više nema. Stabla se suše jer se bolest, rak kore kestena jako širi. Unatrag godinu-dvije sve više slušamo o tome. No marun je otporan na bolesti i dokle god se brinemo za nasad i čuvamo ga od bolesti, mislimo da će sve dobro proći”, složni su Martina i Mihael.
Marunada u Međimurju?
Da su Frančići iznimno poduzetna obitelj, svjedoči i činjenica da su napravili vlastitu peć za pečenje maruna. “U nju stane do 3 kilograma, a koristimo ju i na Marunadi koju organiziramo unatrag četiri godine u Vinariji Kocijan. Sljubljujemo mladi mošt i marune. Nadam se da ćemo uspjeti okupiti male proizvođače maruna iz okolice i turističke zajednice te napraviti jedan događaj poput onog u Lovranu. Međimurje ima odlične uvjete da postane regija maruna”, zaključili su Frančići.
Kada se spoje poduzetništvo, briga i ljubav prema vlastitom proizvodu, dobiva se iznimno cijenjeni i kvalitetan proizvod poput pekleničkih maruna koje smo i sami probali. Maruni obitelji Frančić zaslužuju sve pohvale, što zbog okusa, što zbog kvalitete.
