Nedavnu proslavu Dana naselja Mala Subotica, održanu kod doma kulture, nije propustio ni vjerojatno najstariji mještanin, 92-godišnji Josip Pintar kojeg svi zovu Joška
Pintar kaže da je po njegovim saznanjima upravo on najstariji u mjestu. Ima, reći će i kao iz topa izgovoriti njihova imena i prezimena, još nekoliko mještana poput njega rođenih 1933. godine. No Pintar je na svijet došao u siječnju pa zato vodi.
– Rođen sam v Benkovci, a danas živim u Maloj Subotici, naglašava sa smiješkom. Današnji dijelovi Male Subotice, Benkovec i Jurčevec u stara su vremena naime bili zasebna sela. Očekivano, u Maloj Subotici svi ga poznaju. Sjeo je na klupicu jedne ekipe koja je u sklopu proslave kuhala gulaš te sa smiješkom prihvatio ponudu za gemišt, dok je za naš tjednik rado podijelio nekoliko crtica iz svojega života. Ponajprije recimo da je na gulašijadu stigao biciklom, dok, kako napominje, još uvijek rado sjedne i na traktor te se provoza poljskim putevima. Upravo su traktori, kamioni i kombajni obilježili njegov profesionalni život.
– Delal sam kak traktorist u negdašnjoj Poljoprivrednoj zadrugi Čakovec, tu blizu u Držimurcu. Uz posel, rado sam pomagal i sumještanima, kombajnirati, prevoziti kaj je trebalo i slično, razne poljoprivredne poslove. Nikad mi nikaj nije bilo teško. Vozačke vještine usavršaval sam za odsluženja vojnog roka u Nišu i u Leskovcu. Položil sam čak i za autobus, govori s ponosom. Zdravlje ga i dandanas, nastavlja, dobro služi.
-Nikaj se ne žalim. Morem i spiti, a morem i pojesti, smije se. Tek malo slabije čuje. Kaže da mu je sluh stradao zbog buke traktora, kamiona i svega drugog što je vozio. Kako to često svjedoče osobe koje dožive duboku starost, i Joška Pintar smatra da je tajna njegove dugovječnosti u tome što se nije prestao kretati. Na biciklu je svakodnevno. Ide u dućan, u lokalni kafić na gemišt…
– Nije dobro cijele dane doma sjediti, zaključuje. Ipak, u trenucima odmora, gleda sportske emisije, odnosno prijenose utakmica na televiziji, sluša radio, Studio M iz Donjeg Kraljevca, te, naravno, desetljećima redovito čita list Međimurje. Na kraju susreta otkrio nam je i informaciju koja je začudila i njegove mlađe sumještane. Prostor na kojem se kuhao gulaš, uz dom kulture, kao i mjesto na kojem je za vrijeme Jugoslavije izgrađena zgrada tadašnjeg zadružnog doma, nekada je bio groblje.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3621
