Stjepan Marciuš je pravi Črečinčar, rođen i odrastao u pitoresknom selu podno prvih bregova
Svi su mu u životu iz Črečana, osim majke iz Trnovca. Selio je jedino iz donjega u gornji kraj te posljednjih 58 godina živi tik do velike šume, uz put koji vodi prema Križopotju.
– Rođen sam kao Lugarov Štef. Djed Antun Marciuš bio je lugar, a taj je posao naslijedio od svoga tasta Petra Novaka. A kad sam ovamo došao za zeta, postao sam i ostao Vinkov Štef. Naime, ovdje je staru kuću 1873., otkad je i bunar, digao Vinko Dolar, prapradjed moje supruge Zlate – kaže Vinkov Štef.
Sjeli smo u hlad sjenice koju je digao vlastitim rukama kao tesar GK-a. Na stoliću je nezaobilazni novi broj lista Međimurje, tiskovine koju ne propušta. Domaćin je natočio gemišt i priča je sama počela.
– Kuću smo 1974. zazidali od cigle stare kuće. Ima prostor između dva reda, odlična je izolacija. Tu su ciglu pekli kopajući tu iza sjenokoše, uz rub šume. Sve su stare kuće u Črečanu od cigle kućne izrade, peklo se pod gmajnom, kako je cesta za Macinec. Još pamtim kao dijete kako ju peku, motali smo se oko njih – prisjeća se davnih dana.
Bez orijentira
Na imanju su i brojni štaglji, koci, nažalost prazni. Kad je došao za zeta, obitelj je imala dvije kobile, tri krave, dvije prasice, odojke… Danas tuda kvoca samo deset kokoši. On i supruga žive sami, u godinama su, sinovi su na svojem, i što će – neka je barem svježih jaja.
– Volim današnji Črečan, ali nedostaje mladih koji bi obrađivali polja jer je zemlje dosta. Selo je uređeno, a opet lijepo je bilo i kad je potok Dragoslavec tekao kroz centar; stalno je bilo vode – sjeća se.
Iza njega je 60 godina vatrogastva, 1990. i 91. bio je predsjednik mjesnog odbora, a 1975. i 76. prvak Jugoslavije u skelarstvu s Josipom Mačekom iz Strahoninca. U GK-u je radio do propasti, 2000. godine.
Pričamo tako, a iz mračne šume koja se nadvija nad Vinkovim imanjem dopire lagano osvježenje, pirka vjetrić. Proteže se na zapad do Letine, na istok do puta za Križopotje, a na sjever prema retenciji.
Riječ je o gotovo pravilnom kvadratu, no iz nepoznatog razloga mnogi su u njoj, na određenom mjestu, potpuno izgubili orijentaciju (i vaš novinar…) Stjepan Marciuš još se živo sjeća davnog događaja:
– Kad smo bili djeca, brali smo vrganje i pasli krave u šumi. Stari ljudi rekli bi: “Se bu dobro, sam kaj ne dojdemo na lisičje trage!” Imao sam nekih 10, 12 godina i mislio sam si: “Pa di to more biti…” I tako smo jednom opet otišli brati vrganje; onda ih je bilo, a ne kao danas. Krenuli smo šumskim putem prema Letini. Tada smo skrenuli udesno, prema sjeveru, u područje zvano Tihajovo. Bili smo Feri, Željko, Stanko i ja. Odjednom, okrećem se, dozivam, a nigdje nikoga. Niti što vidim niti što čujem! – dobro pamti taj dan.
Izbezumljen, na kraju se ipak nekako uspio izvući iz Tihajova i makadamom doći do Letine, izaći na glavnu cestu. Svatko iz toga kraja zna da treba skrenuti ulijevo i učas je u Macincu. No što mu je šuma napravila, kako ga je zavrtjela, to mu još nije jasno.
Pa kaj tu delaš?
– Krenuo sam desno prema Gornjem Mihaljevcu. Dovezao se poštar Joža i pitao: “Pa kaj tu, Štef, delaš?” Rekao sam da idem doma… I nisam mu vjerovao kad mi je rekao da je Macinec u suprotnom smjeru. Još sam neke ljude pitao i još mi ništa nije bilo jasno. Poslušao sam ih i najednom mi se, tek nadomak Macinca, sve razbistrilo. Došao sam kući, a nekako su se uspjeli vratiti i ostali. Djed lugar, u društvu starijih, tada mi je rekao: “Ti si moral dojti na lisičji trag i zato si se zgubil” – prepričao nam je dogodovštinu.
Što je lisičji trag? Tko bi ga znao, ostanimo na temeljnom značenju tih riječi. A što se događa tu negdje kod Tihajova, to je zagonetka. Vjerojatno, a sada naklapamo, je riječ o konfiguraciji terena. Kao da je riječ o kotlini, srcu vrtloga, i baš tu se ne čuje promet ni s jedne ceste, a nema nikakvog vidljivog orijentira.
– I dalje bih ja išao u šumu, ali ne idem zbog koljena i kralježnice. Kad bih mogao hodati, to bi bila majka, ali ne treba mi da padnem. Ali provozam se šumom na traktoru, da ga malo razgibam – priča sjetno.
Za kraj smo čuli još sijaset starih priča – kako je djed lugar dopješačio iz Odesse (!) na kraju I. svjetskog rata te mu rana nikad nije zacijelila zbog infekcije i teško je hodao, kako je i otac mu Franjo Marciuš – Franc imao ranu na nozi te si je 1945. godine u Lendavi strgnuo “skulu” da ga Nijemci ne odvedu te i njemu nikad nije zaraslo, kako je suprugin djed Andrija Dolar – Draš prespavao jednu jedinu noć u novoj kući od stare cigle, razbolio se i umro za nekoliko dana, na Veliku Gospu… Priče lagano klize u zaborav, ali črečanska šuma sve pamti!
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3621
