Što svaki autist želi da znate o njemu...
Ovaj dnevnik prenosi misli i iskustva iz perspektive osobe s autizmom, kroz priče ispričane od strane nekoga tko mu je blizak. Svaka priča nudit će uvid u svakodnevne trenutke i osjećaje, pomažući čitateljima da razumiju kako autizam oblikuje doživljaj svijeta. Cilj ovih zapisa je senzibilizirati javnost, približiti svakodnevne doživljaje i osjećaje te otvoriti vrata u svijet koji mnogima ostaje nevidljiv. Kroz putovanja, slike i trenutke mira, autor pokušava približiti jedinstven način na koji osobe s autizmom doživljavaju svijet oko sebe.
UPOZNAVANJE
Pozdrav svima! Zovem se V i… Ja sam autist. Poznate me sigurno, više ili manje. Viđamo se često na gradskim trgovima, na koncertima, u supermarketima, u autobusima i na tramvajskim postajama i još na puno mjesta i u različitim prigodama. Susrećemo se na putovanjima vlakom jer tu sam često. Volim vlakove s putnicima i bez putnika, kad jure i kad ostavljaju iza sebe kućice u nizu i drveće širokih krošnji.
Raduju me stanice jer se pomalo smiruje cijela slika, zaustave se krošnje, a kuće se slože u red pa su nekako bar malo, veće. Putnici u vlaku u jednom hipu krenu sa svojim ruksacima, školskim torbama, ženskim torbicama i ponekom košarom na glavi. Ja sam tada miran i pretvorim se u uho jer očekujem da vlak zafučka dok se glasni zvižduk širi svuda oko nas. A slika kroz prozorsko okno leti i leti, i leti.
KAD SI U SLICI
E, sad taj slijed postaje jednoličan, monoton i predvidljiv. U meni raste nemir i neka tjeskoba i kao da se više ništa ne događa. Nedostaje mi pokret, trčanje, skakanje, brza šetnja i žive slike. Drugačije je kad uđeš u sliku pa osjetiš miris trave, mekoću mahovine, izrezbarenu koru drveta, glatku plohu lista, namreškano lice fasade i vlagu oblutka. Puno je toga što treba pregledati, isprobati, pokrenuti, složiti drugačije, zaustaviti pa i zagristi (“čuvaj zube V”) ako je potrebno.
Sad već ozbiljan isčekujem željezičku postaju i izlazak iz vlaka. Nemir me preplavljuje, uvlači mi se pod osjeću i obuću i brzo tražim neku od mojih alatki (igračku, kutiju bombona) koje potom vrtim u ruci. Dobro mi dođe i duda varalica na kratko (ali to nemojte nikome reći!). Kad se vlak konačno zaustavi dobijem radosni polet u cijelom tijelu i krenem…
Ja nikad nisam umoran, a moja M (mama) kaže da sam pravo zlato i da moj đir vrijedi 20 tisuća koraka i to dva puta dnevno. Mislim da je to neka normala. Pa i vi hodate, zar ne?
