U, otprilike pa središtu Držimurca, ugledali smo ukusno uređeno dvorište koje krasi brojno cvijeće, a pri zalijevanju, zatekli vlasnicu – 65-godišnju Veru Tomašić
S osmijehom na licu i strasti u glasu odmah nam je rekla da joj je cvijeće – najveća ljubav.
-Trenutno imam muškatline i vinke u cvatu, no tijekom sezone bude svega, svakakvih sorti. Cvijeće me čini sretnom, boje, mirisi, ispričala nam je umirovljenica koja je radni vijek provela u Hrvatskim željeznicama, jednako kao i, kaže, njen pokojni suprug.
Premda je postala udovica nije se, ističe, zatvorila u sebe. Rado se druži s prijateljicama iz mjesta, a mirovinu pojačava radeći povremene poslove, uglavnom vezane uz poljoprivredu. -Ja tijekom dana nebrem sedeti i ne delati nikaj. Navek se nekaj najde, nastavlja, potom nam pokazujući i besprijekorno uređen povrtnjak. Tek navečer Vera odmara i to uz, omiljene joj turske serije. Dugogodišnja je i redovna čitateljica našeg tjednika. Svaki broj, ističe, pročita cijeli. Sugovornicu pitamo i kakav je život u Držimurcu danas, u odnosu na prošla vremena, kad je bila dijete.
-Hiljadu naprema jedan. Nekad je vladala sloga, veselje, ljudi su međusobno pomagali jedni drugima, a danas je toga jako malo. Vlada nekakav jal, stalno natjecanje, a ljudi su zatvoreni u kućama. Tome je dijelom kriva i tehnologija, mobiteli. Ja naprimjer, mobitel nemam. Imala sam ga neko vrijeme pa poklonila. Nemam ga jer mi ne treba. Imam kućni telefon, kaže. Na kraju kraćeg susreta vraća se ponovno cvijeću. Kaže da su joj povremeno krali cvijeće, zajedno s teglom. Rezignirana, noćne posjetitelje odlučila je kazniti na svoj način. U tegle je zasadila koprive.
*Preuzeto iz Lista Međimurje br. 3620
