Jučer, 24. svibnja u čitavom svijetu slavio se Međunarodni dan sporta
Sportaši su posebni ljudi, ljudi koji svoj život žive na drugačiji način. U jednom trenutku shvate da sport postaje njihov neizostavni dio života, a kako bi u njemu bili što bolji ulažu puno napora i slobodnog vremena.
Neki su sportovi, manje, neki više poznati. Danas smo ‘zavirili’ u jedan poseban svijet u koji nas vodi mladić iz Svete Marije.
On je Filip Golubić (28), mladi ‘highline’ entuzijast kojem je profesija grafički dizajn i marketing, a svoje slobodno vrijeme voli iskoristiti na ‘gurtni’. Kad čovjek na prvu čuje ‘Highline’ javlja mu se bezbroj pitanja u glavi. Zato na ovaj poseban dan donosimo zanimljivu priču kako bi javnosti predstavili čime se to Filip zapravo bavi.
‘Highline’ je sportska disciplina koja se općenito vježba na velikim visinama, između planina, zgrada, mostova itd, dok je ‘Slackline’ ista disciplina ali ne na velikim visinama. U slacklineu nema brzine, natjecanja i timskog rada. Ovdje je najbitniji fokus, mir u glavi i tijelu te jaka fizička sposobnost za ovakvo ekstremno vježbanje. Najčešće slacklineri hodaju po gurtnama.
U highlineu možemo zaključiti je najbitnija mentalna igra i način razmišljanja. Zapravo na neki način highline je aktivna meditacija.
Kako nam Filip otkriva, osim higlinea, voli rafting, obožava putovati, upoznavati nove kulture, žonglirati s lopticama, balansirat se na daski, penjat po stijenama i drveću. Zaključuje da mu je bitno kretanje, ne može biti dugo miran.
Filip se prvi put upoznao sa Highlineom na internetu, gledao je after movie festivala ‘Drill & Chill’ gdje su penjači i slekeri hodali po gurtni na 200 metara visine. Ostao je ‘paf’ i odmah mu se svidjelo, ali mu je bilo nepojmljivo jer se boji visina.
LJUBAV NA PRVI POGLED
Nekoliko tjedana nakon prvog susreta sa Highlineom, imao je prilike hodati na slackline-u dugom 7 metara i na visini od pola metra. Bila mu je to ljubav na prvi korak.
– Samim tim slackline me uzeo u potpunosti! Dva dana nakon toga sam kupio prvu gurtnu i koristio svaki slobodni tren za hodanje po liniji.
Filip naglašava da od malih nogu voli igre poput ‘pod je lava’, hodati po rubnicima i generalno balansirati sebe u pokretu.
– Koliko dugo “Highline” postoji u svijetu kao komercijalni sport i koji su početci u Hrvata?
– Highline kao aktivnost se pojavio 80-ih u Nacionalnom parku Yosemite. Adam Grosowsky i Jeff Ellington prvi su došli na ideju korištenja svoje penjačke opreme za ravnotežu i uveli slacklining u kampove penjača u dolini. A što se tiče Hrvatske, ne znam. Mislim da najviše prije 10 godina.
– Nabroji nam neka najzanimljivija iskustva i lokacije gdje si “hodao po gurtni”?
– Ne dugo nakon što sam počeo hodati na slacku, otišao sam na 12 mjeseci u Atenu volontirati i naravno da sam ponio i gurtnu. Tamo sam već prvi tjedan upao u slackline community, predivne ljude od kojih sam naučio jako puno tehnike, koji su me vodili na predivna mjesta po Grčkoj i isto tako upoznali me s meni osobno najboljom disciplinom- Highline-om. Najdraže mjesto gdje sam hodao po užetu je bilo iznad jezera Limni Tsivlou (Grčka), koje se nalazi visoko na planini.
-Na plaži Vouliagmeni u Grčkoj bilo je super, osim toga da nisam imao pojma o tehnici i samim time sam potrošio svu energiju na doslovno ništa, par padova, ali nakon tih par padova nisam imao snage popenjati do gurtne i mislio sam da sam zapeo. Ekipa je bila na sidrištu, nismo se čuli od buke valova. Nakon što sam 10 minuta visio u pojasu i odmarao ruke, uspio sam dohvatiti liniju i vratiti se na “sigurno”.
-Vratio sam se i trebalo mi je sat vremena da “dođem k sebi” i mislio sam – nikad više, nije ovo za mene. Dva tjedna nakon toga išli smo ponovno i od onda koristim svaku priliku. Svaki izlazak je zanimljiv, svaki put je drugačije ali uvijek predivno. Kiša po zimi smeta, po ljeti ne, vjetar nekad pomaže nekad odmaže, ovisi koliko je duga linija, kakvi su intervali vjetra.
– Meni osobno, a vjerujem da tako i većini ljudi je najveća prepreka moja glava, misli, kako sam psihički taj dan. Kad je glava “prazna” nikad nije teško hodati, kazao je Filip.
Ističe da mu je najekstremnije mjesto gdje je bio na highline-u je definitivno Drill & Chill festival u Bosni.
– Pretpostavljamo da je “slackline way of life”?
– Da, imamo službeni naziv: Slacklife. Teško je da slack bude neki hir, s obzirom da predanost treba biti poprilična da bi uopće mogao ustati na highline-u, a jednom kad skužiš, kad se motorika posloži, mišići priviknu, to je najzabavniji sport. Provodiš vrijeme vani, malo hodaš, malo se kupaš, muzika, društvo, pa opet malo hodaš. Ljudi iz zajednice su predivni, sve nas povezuje minimalno ta jedna stvar (između svih ostalih generalnih poput ljubavi prema prirodi i društvu) koja je na ovom području još poprilična nepoznanica.
JEDINI U MEĐIMURJU
Filip nam je otkrio da ne zna nikog drugog u Međimurju tko se bavi ‘slacklineom’,
– Nadam se da ima netko tko slacka, mada ja ne znam nikog iz Međimurja, a još manje highlinera. Nisam nikad vidio ili čuo da ima netko, a volio bi da ima.
Također, objasnio nam je koji su mogući rizici u slacklineu.
– Zapravo je slackline opasniji od highline-a jer na highline-u imaš penjački pojas, vezan si za gurtnu koja je jako elastična, kad padaš, padaš u “oblak”, a kad imaš slackline vezan 1 metar (plus, minus) od poda, nisi vezan i kad padaš, padaš na pod, i onda ovisi kako te izbaci, povreda ima naravno, kao i u svakom sportu, treba uživati ali i biti oprezan!
– Od kad sam probao highline prije nekih 4 godine, iznimno rijetko idem ovako malo na “podu” slackat. Jednostavno highline je neka totalno druga dimenzija. “Hodanje po praznom prostoru”, bez ijedne fiksne točke nekoliko desetaka ili stotina metara u bilo kojem smjeru je neopisiv osjećaj, zaključuje Filip.
