-Domagoj je krenuo u naš život normalno bez nekih naznaka da će nam se svima život okrenuti naglavačke. Sve je normalno bilo do prve godine kad je rekao mama i tata, a nakon toga ništa.- počinje svoju priču mama Nikolina.
On je pričao ali ga nismo ništa razumjeli.
Tri godine on još ništa, pa kreće:
On je dečko. Kasno će. Budete vidili.
Ne zamaraj se. On će biti OK.
Međutim, od toga ništa.
Prvi šok u čakovečkoj bolnici – doktor nam je rekao da nam dijete ima elemente autizma. Nakon 4 mjeseca lutanja Domagojeva baka nabavila je broj logopedice u Varaždinu. Nazvala sam je i dobili smo termin.
Dolazi drugi šok. Logopedica nam je rekla da dijagnoza nije točna i da nema veze s papirima iz Čakovca. Tada nas je uputila natrag u Međimurje – u MURID.
Na prvom susretu 2013. godine u Draškovcu s tetom Silvijom kreće suradnja duga punih 7 godina. Teta Silvija je tada još kod kuće nama davala savjete i terapiju.
Tada prvi puta sam čula riječ defektolog i kakva je to terapija.
Uz tetu Silviju smo prošli svašta, rad kod nje dok nije stigla poplava i uništila joj prostor. Seoba u prostore vojarne, dok nisu imale prostora za rad, tada je bio rad na terenu uz projekt BIM i teta Ivana je dolazila u vrtić. Pa još jedna seoba u prostorije u kojima smo imali logopeda, defektologa i grupicu.
Prvotna procjena je bila da Domagoj ima razvojne teškoće koje se mogu ublažiti terapijom. Stoga nije bio svrstan ni u kategoriju zdravih, ali ni bolesnih osoba. Tijekom njegovog odrastanja postalo je očito da se nalazimo u situaciji koju sustav ne podržava u dovoljnoj mjeri. Uz defektologice tete Silvije i Karoline smo naučili kako se nositi s time i kako mu pomoći.
Uz pomoć logopedice tete Anamariju i tete Lucije svladali smo spajanja rečenica, slušanje i način izgovora, čitanje i punili bilježnicu svim vježbama koje smo i doma vježbali. Uz tetu Maju u grupici naučili slušati, smanjiti ljutnju, moliti, oprostiti i druge stvari koje u svakodnevnom životu treba.
Nama je MURID bio sve. Tete su nas odslušale, pomogle u svemu. Nama kao roditeljima one su uvijek bile tu za nas. Kada nam je školski sustav i državni sustav zatvarao vrata – one su uvijek bile tu za nas. Uz njih je naš Domagoj u redovnom sustavu školstva. Savjete uvijek imaju, uz njih sam bila sigurna kao roditelj da ipak nije sve crno.
Domagoj je uvijek bio spreman ići u MURID, nikad nije bio razočaran, uvijek sretan kad je krenuo na terapiju i nakon terapije.
Dan danas se prisjeća prijatelja i tete koje su bile uz njega. Mi smo i danas uz MURID iako smo završili s podrškom od njih, sada smo mi njima podrška da uspiju u cilju. Mi smo uz njih postigli, sada želimo da i oni ostvare svoj cilj.
Roditelji znam da vam je teško prihvati da vaše dijete je drugačije od okoline oko vas. Meni je trebalo godina i pol, ali uz takav tim teta sve je moguće.
Slušati njihove upute koje morate doma upotrebiti sve se može. Cijela obitelj neka sluša tete MURID-a, ostati sami i čvrsti na nogama sve se može i lakše proći. Moj sin sada završava osmi razred redovne škole uz asistenta.
Nemojte šutjeti da vam dijete ima neku poteškoću, pričajte o tome jer samo tako će vam dijete biti prihvaćeno u okolini i školi. Samo priča i priča spašava dijete u okolini, a šutnja nanosi bol djetetu.
Mogu još puno toga reći.
Sustav školstva i države još nije spreman shvatiti da su ta djeca tu i da im treba pružati šansu.
Zato smo mi njihov glas.
Mama Cenko
