Danas vam donosimo jednu pozitivnu priču iz romskog naselja u Orehovici
U moru negativnih vijesti koje nas dnevno okružuje, svaka pozitivna vijest djeluje poput otoka spasa za našu vjeru u ljude.
Pozitivne životne priče nas inspiriraju, motiviraju nas da i sami nešto poduzmemo, da ne odustanemo. Danas vam donosimo jednu takvu priču iz romskog naselja u Orehovici.
Težak početak
Kada se Velibor Balog devedesetih godina vratio s ratišta u Orehovicu, mogao je krenuti putem kojim su onda krenuli brojni Romi i živjeti od socijalne pomoći, a mogao je krenuti vlastitim, ali težim putem i početi graditi život od nule. Odabrao je teži put.
“Prije 27 godina počeli smo obrađivati zemlju i uzgajati povrće. Bilo je teško, ja sam završio šest razreda osnovne, a supruga Anđela osam. Učili smo usput. Na početku smo sve radili rukama jer nisam ni strojeve mogao posuditi, a kamoli kupiti. No kada bih nešto zaradio od prodaje, to bih stavio na stranu. Malo pomalo, nabavili smo strojeve, nešto zemlje smo kupili, nešto unajmili. Više o nikome nismo ovisili. Krenulo nas je”, ispričao nam je Velibor svoje početke.
Cijela obitelj ustrajala je u radu
Iako je početak bio težak, a djeca Nina, Marina, Zoran i Miro bila su mala, obitelj Velibora Baloga nije odustajala. Reakcije iz romske zajednice na početku su bile brojne, kako Velibor kaže: “Bili smo im čudni. Kasnije, kada su vidjeli da nam ide, pokušali su se neki i sami baviti poljoprivredom. Ja sam im čak pomagao s obrađivanjem zemlje jer sam imao traktor i plug.
No kada se počinješ baviti poljoprivredom, na početku jedva spajaš kraj s krajem pa je većina njih i odustala. No mi smo ustrajali i ulagali u naš OPG. Sada imamo puno znanja i iskustva i možemo živjeti od poljoprivrede. Trenutno obrađujemo 13 hektara zemlje.”
Bez poticaja i subvencija
Sin Miro, koji sada ima 23 godine, poljoprivredni je tehničar i jednog će dana naslijediti OPG kada se njegov otac odluči za mirovinu. Miro pak kaže da su u 27 godina rada, 26 godina radili bez subvencija i poticaja – bilo države, bilo županije, bilo općine.
Jedina “olakšica” bila im je plavi dizel.
“Ove godine smo prvi put dobili poticaje od države. No već smo prije tri godine pokušali s prijavom projekta za nabavu prikolice i prskalice na raspisani natječaj Ministarstva poljoprivrede. Uplašila nas je obilna papirologija. Ipak smo skupili sve i predali projekt. Nažalost, do danas nismo dobili nikakav odgovor. Mi sve radimo bez zaduživanja. Što možemo, to si i priuštimo. Ako nemamo za nešto, radit ćemo i štedjeti dok si i to ne priuštimo”, priča Miro.
Izazovi na svakom koraku
Svoje proizvode obitelj Balog većinom prodaje u Zagrebu i Samoboru, a, kako kažu, do sada im je svaka godina bila dobra. Ipak, Velibor kaže kako je ova godina posebna – vremenski uvjeti nisu im bili naklonjeni, a veliki otkupljivači vrše pritisak na male OPG-ove da spuste cijene proizvoda i prodaju za par centi po kilogramu proizvoda.
No obitelj ustraje, ove godine čak ulažu i u navodnjavanje i nove, otpornije sorte rajčica. Što ne uspiju prodati u Zagrebu, prodaju na kućnom pragu ili pak na sajmovima. Potražnja je velika. “Od nas kupuju i Romi i mještani Orehovice, nema predrasuda. Baš je neki dan ravnatelj osnovne škole, Branko Sušec došao kod nas kupiti luk”, kaže Velibor.
Pomažu koliko mogu
Ali, kao mnogi poljoprivrednici u Međimurju, i obitelj Balog doživjela je krađe s polja. “Prije se kralo, a ove godine ništa. Mislim da je sada ljudima draže kada kupe moje proizvode, za par eura, koliko imaju. Naravno da nekada i poklonim, kada me zamole sumještani koji su u financijskim problemima. A neki mi dolaze pomagati u polje kada treba, i oni si uzmu što i koliko im je potrebno”, skromno priznaje Velibor.
“Živimo lijepim životom…”
Imajući na umu položaj poljoprivrednika u Hrvatskoj, pitali smo Velibora je li zadovoljan poslom i životom. “Od poljoprivrede se može živjeti. Povrtlarstvo je malo drugačije od uzgoja žitarica koje posadiš, pošpricaš, požanješ i to je to. Za uzgoj povrća potrebna je svakodnevna briga i muka. Supruga se ljuti na mene što se toliko trudim za malo uspjeha. No mi vodimo normalan život, a to nam je omogućio upravo naš rad.
Plaćamo redovito račune, imamo lijepu kuću, školujemo djecu. Naravno, odmor na moru ne dolazi u obzir jer u poljoprivredi nema odmora, no zadovoljni smo. Star sam 50 godina, imam šestero djece i 13 unuka. Živimo lijepim životom”, zaključuje Velibor.
