U Mačkovcu, nedaleko Male hiže, na cesti prema Murskom Središću nalazi se jedna lijepa kuća ukrašena svakakvim cvijećem
Ta kuća privlači poglede prolaznika, koji nerijetko zastanu i fotografiraju okućnicu, a susjedi se dive uređenosti i bujnosti vrta. Radi se o kućici u cvijeću Mačkovčanca Željka Šprema.
U nesreći pronašli prijateljstvo i pomoć
Željkova priča o ljubavi prema biljkama počinje prije godinu dana kada se u njegovu kuću doselio prijatelj Ivica Ivanušec iz Ljubešćice.
“Ja sam prije dvije godine teško obolio od KOPB-a (kronična opstruktivna plućna bolest) i potrebna mi je transplantacija pluća. Ne mogu se puno kretati i svaka fizička aktivnost mi predstavlja veliki napor za pluća. Kako su mi roditelji umrli, ostao sam sam i bila mi je potrebna pomoć.
Vjerojatno je sudbina tako htjela da je moj prijatelj Ivica u to vrijeme hitno tražio smještaj. Odlučili smo pomoći jedan drugome i uselio je kod mene. A kako se uselio, tako je preobrazio i okućnicu i vrt – zbog njega je moja kuća puna cvijeća”, ispričao je Željku svoju priču koju je napisala sudbina.
Biljke su naklonjene Ivici
Ivica je pak kuhar u jednoj poznatoj pizzerijii u Varaždinu, no uređivanje okućnice i briga za biljke nije mu strana. “Prije preseljenja u Međimurje imao sam veliki vrt, a Općina Ljubešćica me nekoliko puta nagrađivala priznanjem za najljepše uređenu okućnicu. Volim biljke i volim raditi u vrtu. To me smiruje, vrt mi je poput terapije. Tu se rješavam stresa i zaboravljam na brige. Kada sam se doselio, bilo je posađeno tek par voćaka. Nije bilo vrta. Željko mi je dao slobodne ruke i ja sam marljivo radio i uređivao vrt.
Čak sam napravio i mali ribnjak ispred kuće, s lopočima i zlatnim ribicama”, ispričao nam je Ivica. Ostali smo zapanjeni, sva je ta ljepota nikla u samo godinu dana. Mora postojati neka tajna. “Nema tajne. Ivica je nadaren za to. Sve što posadi, odmah se primi i počinje rasti. Biljke osjećaju da se Ivica rado brine za njih pa mu vjerojatno tako vraćaju tu ljubav”, kaže Željko. Dakle, Ivica nema zlatne ruke, već – zelene!
Sve domaće, bez špricanja
No kako dečki održavaju sve te biljke? Je li tajna ipak u gnojivu, možda posebnim sredstvima? “Ne”, kaže Ivica, “sve je prirodno! Gnojivo je napravljeno od kora banana koje su odstajale nekoliko dana u vodi i od mljevenih ljuska jajeta. Svaki otpadak od povrća i voća završi kao kompost na vrtu. Dohranjujemo biljke tim gnojivom svaka dva tjedna, uz redovito zalijevanje.”
“Ta hrana, koju je Ivica uzgojio, ima i poseban okus. Takvo nešto se ne može kupiti u trgovini. Uspjela nam je jedna jedina lubenica, ali kakva! Imala je 7 kilograma i bila je mirišljava i slatka poput meda”, kaže pak Željko te dodaje: “Neke biljke su došle kao poklon, dosta smo kupili jer znamo posjećivati sajmove i vrtlarije, a neke smo sami razmnožili. Vrt je Ivičino carstvo jer ja ne smijem na sunce i ne izlazim često iz kuće pa mi je gušt brinuti se o sukulentima i ostalom bilju. Sam ukrašavam kamenčićima kutije u kojima se kaktusi i sukulenti nalaze. Barem se nečime bavim”.
Novi život
Željkova i Ivičina priča dokaz je kako život često piše i tužne priče, no kada se vjeruje u prijateljstvo i pomoć, takve priče brzo mogu dobiti sretan završetak. Iz teške situacije, u tek godinu dana, stvoren je prekrasan vrt, a kod Željka Šprema sada vlada vječno proljeće.
