Da je pandemija uz sve ono loše, donijela i nešto dobroga, potvrđuje nam Renata Vinko (44) vlasnica salona za masažu iz Murskog Središća
Kako kaže, u vrijeme općeg zatvaranja nije se mogla pomiriti s činjenicom da mora biti kod kuće pa se zaputila kamo je bilo dozvoljeno, u prirodu, točnije planinu. Za prvi put izabrala je najvišu u našem kraju, Ivanščicu, a nakon toga se rodila ljubav prema planinarenju.
Učlanila se u planinarsko društvo „Bundek” pa završila školu penjanja, od planina je osvojila Sljeme, a potom i ostatak vrhova u okolici. Do nedavno najviši osvojen vrh joj je bio u Alpama, u Sloveniji, na visini od 2100 metara.
Kilimanjaro
Važno je istaknuti – do nedavno, jer Renata se ovih dana vratila iz Afrike kojoj se popela na „krov”, 5895 metara visoku planinu Kilimanjaro. Ideja da se popne na vrh Afrike rodila se pak zahvaljujući reklami na društvenim mrežama. Kad je vidjela reklamu prvi puta, prije dvije godine, bila je to tek nedostižna želja. Kad je na reklamu naišla prije godinu dana, odlučila je želju realizirati. Uzela je staklenku i pretvorila je u kasicu, godinu dana skupljala sredstva, pa ove godine odlučila da ide.
– Prvi put sam se vozila u avionu, a za Tanzaniju smo putovali preko Istanbula. Najviše su me se dojmili ljudi i kultura, prvo što sam primijetila je siromaštvo te velike osmijehe, što me je naučilo kako malo treba za sreću, priča planinarka opisujući uspon na vrh Afrike:
– Sam uspon nije bio toliko težak koliko je bilo zahtjevno zbog visine i rijetkog zraka. Mora se duboko disati. Čim ne dišeš duboko odmah kreću glavobolje pa se mora stati, uzeti 15 dubokih udaha, i onda je ponovo dobro. Korak – udah, korak – izdah. Noću se mi se znalo dogoditi da se probudim bez zraka, otkriva nam sugovornica probleme kod uspona te dodaje da je u grupi bilo desetak Hrvata, nikoga nije poznavala, uspon je trajao pet dana, a spuštanje dva. Svi su pri tome imali i svog vodiča koji je upozoravao na disanje, a osjećaj u glavi ponekad je bio kao da je „u balonu”.
– Aklimatizacija je bitna zbog visinske razlike i sve nas je bilo strah da ne dobijemo visinsku bolest jer nas vodiči onda ne bi pustili dalje. Uz nas desetak i hrvatskog vodiča Franju Kmeta, pratila su nas 34 Tanzanijca koji su brinuli za nas. Oni su nosili dva velika šatora, jedan za pripremu hrane, drugi u kojem su spavali, te zalihe za sedam dana puta i naše šatore, dok smo mi nosili stvari za taj dan, priča nam planinarka. Zbog aklimatizacije uspon je bio podijeljen u nekoliko etapa, krenuli su iz kampa na 2000 metara nadmorske visine, a prvi dan im je cilj bio kamp na 2671 metara. Idućeg dana popeli su se u kamp na 3600 metara, prespavali pa otišli u kamp koji je na 4315 metara, da bi zadnji dan kampirali na visini od 4720 metara.
– Na vrh smo krenuli u ponoć a došli smo u 10:15 ujutro. Na vrhu smo bili samo pola sata i nismo se duže zadržavali da ne dobijemo edem pluća. Domaćini su nam otpjevali tanzanijske pjesme i dolje smo išli svatko sa svojim vodičem. Ja sam krenula među prvima prema kampu jer sam željela bar malo odmoriti, znala sam da nas taj dan još čeka trinaest sati hoda do idućeg kampa, priča nam sugovornica. Na vrhu se zavijorila i zastava PD-a Bundek, a Kilimanjaro je ostao ukrašen i naljepnicom Bundeka.
– Ponosna sam na sebe, svi smo imali dozu straha. Ali stalno sam si govorila da to mogu! Na kraju smo dobili i certifikat, a po povratku smo otišli na safari, kaže Renata te dodaje:
– Moram zahvaliti svima koji su pomogli, Bundekima i penjačima, mojoj mami Štefaniji i sinu Franku koji isto voli penjanje i koji su mi bili velika potpora. Veliko hvala i vodiču Franji i tanzanijskom vodiču Richardu te mojoj prijateljici Alenki Lipić koja mi je pomogla razgovorima, napominje naša sugovornica. Renata Vinko tu neće stati, već ima u planu tri dana planinarenja po Velebitu, a za kraj ističe:
– Preporučila bi Kilimanjaro svima. Tko god je pomislio da bi mogao ići – neka ide.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3616
