I ove godine, izraženije nego ikad, brojne prijepore te nezadovoljstvo posjetitelja izazvale su cijene popularnih langoša na manifestaciji Porcijunkulovo
Stavljaju kilogram brašna, tri decilitra vode, isto toliko mlijeka, decilitar ulja, sol, šećer, dvije kocke kvasca te jeftino palmino ili kukuruzno ulje koje se kupuje u kantama. Kad bih ja danas radio po tom receptu i prodavao ih po pet eura, omjer između uloženog i zarađenog bio bi jedan naprema 40. Jedan langoš bi me koštao svega 30 centi.
I ove godine, izraženije nego ikad, brojne prijepore te nezadovoljstvo posjetitelja izazvale su cijene popularnih langoša na manifestaciji Porcijunkulovo. Kretale su se od 2,5 pa do čak pet eura te je gotovo svakome jasno da je profit na jednom langošu, uz spomenutu cijenu – i više nego slastan. Pravilo tržišta su jasna- kad je veća potražnja, veća je i cijena. Pa tko voli, neka izvoli…
Pronašli smo osobu koja je izračunala koliko točno vrijedi „materijal” za izradu jednog langoša.
Umirovljeni učitelj, 70-godišnji Josip Globar iz Dekanovca bio je, kako sam kaže, prvi langošar u Međimurju, odnosno prva osoba koja je tradicijsku poslasticu prodavala na javnim mjestima što mu je, devedesetih godina prošlog stoljeća bio izvor dodatne zarade. Globar je za naš tjednik ispričao zanimljivu priču.
– Langoše su me naučili peći prvi vlasnici nekadašnje čakovečke Pilke, Ivanka i Branko. Više im se nažalost ne sjećam prezimena. U ono doba, devedesetih godina prošlog stoljeća, organizirali su zabave ispod šatora kod robne kuće Međimurka na čakovečkom Trgu Republike, a ja sam tamo honorarno za njih pekao langoše. Kad sam uvidio koliko Međimurci vole langoše, zajedno s bivšom suprugom otvorio sam pokretnu radnju. S Volskwagenom bubom i prikolicom bili smo na gotovo svakom događaju u Međimurju, dok su primjerice popularna ljetna odredišta bila i preloška marina te graba u Cirkovljanu. Sjećam se da sam na kupalištu u Cirkovljanu, jedno poslijepodne, tom prilikom sam samcat, ispekao 300 langoša, govori Globar pa dolazi do cijene.
– Prodavao sam ih za četiri ili pet tadašnjih kuna te je time omjer uloženog i zarađenog bio jedan naprema četiri. Bio sam i više nego zadovoljan, a niti kupci nisu negodovali zbog cijene. Današnje cijene predstavljaju velik bezobrazluk i pohlepu, dok su istovremeno današnji langoši neusporedivo lošije kvalitete no što su bili moji, kategoričan je naš sugovornik koji obrazlaže i zbog čega tvrdi spomenuto, dok ne taji niti recept po kojem je on pekao langoše.
Nekad i danas
– Za osam langoša potrebno je 900 grama glatkog i 100 grama oštrog brašna, dva decilitra mlijeka, tekući jogurt, jedno jaje, kocka i pol kvasca, pola praška za pecivo, žličica do dvije soli i šećer. Iznimno je važno da je ulje kvalitetno. Ja sam koristio isključivo Zvjezdino, dok je jednako bitan i postupak jer je bilo ljudi kojima sam dao recept, no zeznuli su nešto tijekom postupka. Odvoji se dio mlijeka, podgrije se, stave kvasac i šećer. Od toga se zamijesi tijesto.
Dok se podigne prekrije se vlažnom krpom i tijekom noći stavi u frižider. Sutradan se izvadi, ostavi da dođe na sobnu temperaturu, ponovno se zamijesi te se formiraju kuglice za langoše koje treba premazati uljem. Prije pečenja, kuglica, odnosno tijesto se rastegne te stavi u jako vruće ulje. Langoš ne okretati više puta jer inače upije puno ulja.
Okrenuti ga treba tek kad rubovi postanu smeđi, dok je sredinu potrebno polijevati vrućim uljem, ističe Globar, dok nam potom izgovara i recept jednog, kaže, današnjeg poznatog langošara, sve da bi ilustrirao razliku: Stavljaju kilogram brašna, tri decilitra vode, isto toliko mlijeka, decilitar ulja, sol, šećer, dvije kocke kvasca te jeftino palmino ili kukuruzno ulje koje se kupuje u kantama. Kad bih ja danas radio po tom receptu i prodavao ih po pet eura, omjer između uloženog i zarađenog bio bi jedan naprema 40. Jedan langoš bi me koštao svega 30 centi. I zamislite onda prodaju po pet eura, izračunao je. Ovogodišnje Porcijunkulovo nije posjetio. Smeta ga, napominje, i smrad koji se širi središtem Čakovca u dane manifestacije. -Smrdi jer kupuju nekvalitetno ulje koje ne podnosi dugo visoke temperature.
Osim toga, posuda u kojoj se peku langoši ni u jednom trenutku ne smije biti prazna. U njoj stalno mora biti barem jedan langoš jer on hladi ulje. Tada nije problem ni ako se dolijeva friško ulje jer ovo otprije ne ožegne. No, ulje mora biti kvalitetno ili ništa od toga. Ostat će smrad umjesto primamljivog mirisa, naglašava. Sugovornika na kraju pitamo i ispeče li si povremeno langoše za vlastito uživanje. Nakon što ih je ispekao na tisuće, kaže da mu rijetko dođe volja.
No, kad ih jede na njima obavezno mora biti češnjak. Tada je užitak potpun. Umjesto često gorkog okusa koji ostaje u ustima nakon langoša za pet eura.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3616