Ljeto je gadno pripeklo, kako u nizini, tako i u bregovima
Vozeći se mihaljevskim krajem 15. srpnja zastao sam nakratko do jednog gospodina da ga pitam kako zdravlje i kako podnosi vrućine. Zanimalo me je li ovako bilo i, recimo, 1928. godine.
– Bilo je, bilo. Znalo je biti vruće kao danas, išlo je do 40 stupnjeva, ali rijetko, ne baš stalno. Tada je toplije bilo u osmom mjesecu. Bile su i tuče i grmljavine. Zanimljivo, sad u ovoj velikoj oluji u subotu skoro uopće nije grmjelo; možda se tek dva puta čulo. Bila je strašna kiša, ali nije bilo tuče kod nas – spremno je odgovorio domaćin August Košak – Gusti koji je i ime dobio po tada najvrućijem mjesecu.
Da, gospodin Košak rođen je 5. veljače 1923. godine, dobro ste pročitali! Za svaki slučaj pitam ga je li računica dobra, ima li sto i jednu…
– Sto jednu i pol! – naglašava, da ne bi bilo zabune. Sjeda u debelu hladovinu svoga dvora pod prozorom koji krase crvene muškatle.
– Moraš pobegnuti od sunca, nije lako ovih dana, držim se hladovine – započinjemo razgovor. Bistra je uma, nema što ne pamti, pa čak i sasvim nevažne stvari.
Bistar i precizan
– A vi ste onaj novinar, po dedi, isto Gustiju, iz Dragoslavca, s Majerič brega! – sinulo mu je učas, sjetio se sad već davnog razgovora kad je bio mladić od nekih 95 godina. Nevjerojatno! I još je dodao da sam se malo udebljao, doista…
Bila je ondje i kći mu Zdenka iz Čakovca koja redovito obilazi oca te mu pomogne što god treba. Nagovarali smo ju zajedno da stane uz oca za fotografiju za uspomenu, no kako sam banuo nenajavljeno, tako frizura nije bila spremna pa je to vješto izbjegla. Ispričala je kako je otac dobio nove zube i sad muku muči s njima.
– Neće nositi nove zube. A zamislite to, kome su radili zube sa sto i jednom godinom – smije se.
– No pa bum ih nosil! Kad zacijeli kaj su van skubli, sad me boli – kaže gospodin Košak.
Pitam ga i vozi li još starog Tomu Vinkovića, donedavno ga je definitivno vozio, išao njime u šumu po drva.
– Godinu dana ga nisam vozil – kaže.
Gospođa Zdenka pak dodaje: “Rekla sam mu prije godinu dana da ga ne smije više voziti. I kako sam izašla s grunta na cestu, tako sam ga vidjela da ga isprobava u krug! Ali onda ga je parkirao i to tako precizno do zida kako ja ne bih nikad mogla.”
Do sljedeće zgode, pričat ćemo opet jednom kako su ga kao dijete dali za slugu pa kako se sakrivao od mađarskih vojnika koji su novačili…
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3613
