- Evo ih idu, traktor vuče mlatilicu! Ječmena su već prije poželi, sve je spremno za mašinaru - pronio se glas livadom u Leskovcu pored Štrigove posljednje subote u lipnju
Okupili su se mještani Leskovca kako bi proslavili svoj dan, ali i vidjeli još nešto. Naime, održana je starinska “mašinara”.
Za traktorom je sjedio Robert Berzak i vukao obiteljsku mlatilicu. Većina danas ni ne zna što je to, no Leskovčani dobro pamte njen rad, u njihovom se kraju dugo zadržala.
Za mlatilicom su putem hodali “zbirni muži” Leskovca spremni za akciju. Uparkirali su mlatilicu, spojili ju dugim snažnim remenom s traktorom, a pored nje stajala su kola s požetim ječmom.
– Prvo da vidimo kaj piše u knjižici! Evo, tu piše da je zadnja mašinara bila kod Tončija, 1996. godine. Sve piše, što se mlatilo, koliko i kako je zrno podijeljeno nakon posla – pojasnio je gazda Berzak.
Sve se trese
Svatko je imao ulogu. Na kolima sa snopovima požetog ječma stajali su Zlatko Grubić i Davor Padarić. Oni su “rasuhama” dodavali snoplje ključnoj osobi, Majdi Krznar. Gospođa Krznar rezala je “povreslo” kojim su vezani snopovi i dodavala sirovinu mašinisti Berzaku. On bi snop raširio i odozgora ubacivao u zahuktalu mlatilicu.
Sve se treslo, čitav stroj, što se unutra točno događa tko bi znao. No van je na jednu stranu izlazila slama, a na drugu u vreće zrnje. I to je to, tako se to nekad radilo. Sestre Božica Krumpič i Danica Rojko bile su zadužene za okrjepu te su nam rekle:
– Nekad nije svaka kuća radila za sebe, bili smo organizirani. Prvo je na teren išla “bečeeska” koja je kosila žito i radila snopove. Kad se žito osušilo došla je mlatilica, a mi djeca smo bacala snopove do mašiniste. Trebalo je i uklanjati slamu, vezati vreće sa zrnjem, prikupiti pljevu … svatko je imao svoj zadatak – ispričale su nam.
Dakle, stroj se zove mlatilica, a radni zadatak mašinara – ovaj put mašinili su ječam. A ovu su mlatilicu Leskovcu davnih dana priskrbili Berzakovi i njihov susjed, stanoviti Holandez.
Tu smo najjači!
– Mlatilica je mađarska, prijeratna. A evo, još i danas radi, sve se trese. U Leskovcu se dugo mašinilo, mnogo duže nego negdje u ravnici. Stvar je u konfiguraciji terena, kombajn ne može na tako teški teren. Baš zato mnogi od nas i pamte kako se to radilo – pojasnio nam je još jedan Leskovčan, načelnik Štrigove Stanislav Rebernik. On je bio zadužen za točenje gemišta ožednjelim radnicima u trenucima kratkog predaha.
Svi su toga dana imali majice na kojima je uz ime sela bila istaknuta i riječ Madrščak. Rekli su nam da je to strmi brijeg s druge strane ceste na kojem je bila pšenica. Na njemu su svi radili kao djeca, igrali se u šumi, družili se i odrastali.
– Leskovec nema kapelicu, samo križ za “žegen”, posvećenje hrane. Stoga smo lani spontano počeli s ovim druženjem. Svima se svidjelo te se to danas pretvorilo u druge Leskovske dane. Tu smo najjači! – kažu Leskovčani koje ćete inače teško vidjeti. Selo je razasuto po brijegovima i usjecima, svatko je za nekim poslom, ali kad se okupe ima ih – i složni su.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3611
